Biramo supermuškarce

Više od nastavnica: One nemaju školsko zvono, njihove učionice su - bolničke sobe i kuće đaka

One su nastavnice Osnovne škole "Dr Dragan Hercog". Ali one nemaju mali odmor. Nemaju ni veliki. Njihov čas ne počinje školskim zvonom. Njihovi đaci ne jure školskim dvorištem. Njihove učionice su – bolnice i kuće mališana koji su na težem životnom zadatku!

Utorak, 01.06.2021.

18:11

Izvor: B92

Više od nastavnica: One nemaju školsko zvono, njihove učionice su - bolničke sobe i kuće đaka
Foto: Privatna arhiva

Podeli:

„Prvi čas sam održala u kućnoj nastavi, u Ostružnici, dečaku koji je imao mišićnu distrofiju. Mislila sam da će srce da mi prepukne, glas da me izda i suze da me odaju. Tada sam shvatila koliko je dečje patnje svuda oko nas, koliko roditelja bije bitku starajući se o bolesnom detetu, koliko baka uzdiše nad posteljama svoje unučadi. I tada sam videla koliko je hrabrosti, upornosti, želje i snage u svakom domu naših učenika. Više od dve decenije sa osmehom i vedrom rečju ulazim u kuće širom beogradskih opština, od Mladenovca, Surčina, Busija do Kamendina. Širila sam i svoj pogled na svet. Ljubav i posvećenost – to je životna misija svakog nastavnika u našoj školi. Svaka nastavnica je superžena! ( sada sam upala u sopstvenu zamku; svojim đacima ne dozvoljavam upotrebu reči super i navodim ih da iznova tragaju za sinonimima za tu reč, kao što su bajno, krasno, divno...)" - priča nam Nataša Vojinović, nastavnica srpskog jezika i književnosti, koja je u ovoj školi čitav svoj radni vek, 24 godine.

Posebno je ponosna na prisnost i poverenje, pa je njeni đaci pozivaju na svoja punoletstva, saopštavaju datume odbrane svojih diplomskih radova i venčanja.

"Nikada neću zaboraviti dan kada su mi dva bivša učenika upala na čas da mi kažu da su venčani, Sneža i Vlada. Sede u kolicima, drže se za ruke, upadaju u reč jedno drugom i prepričavaju uspomene baš iz te učionice i savetuju sadašnje đake da me slušaju jer imaju šta da nauče. Nisam se ni trudila da skrijem suze. Bila sam ponosna na njih. Od svojih đaka sam učila isto kao i oni od mene. Učila sam se vrednostima, istrajnosti, toleranciji", priča Nataša Vojinović, majka troje dece.

Ova škola jedinstvena je u Srbiji, ali i u ovom delu Evrope. Za nju većina ne zna, jer ima sreću da ne treba da zna. Moto škole "Gde je đak, tu je i škola", nije se promenio od osnivanja, a nastavnici su spas za roditelje i radost za mališane kojima su često jedini kontakt sa nekim drugim svetom.

Rade u 11 beogradskih bolnica i drže kućnu nastavu. One, koje su roditelji mališana prijavili za akciju "Biramo superženu", svakoga dana putuju sa jednog na drugi kraj Beograda, dnevno i na više destinacija, kako bi stigle do svojih učenika. Mnogi njihovi đaci i žive u bolnicama, a svaki dan donosi dirljive trenutke. I one uče od svojih đaka o mnogim vrednostima koje danas zaboravljamo.

*ALT

"Nekad me ljudi pitaju i ujedno konstatuju: 'Kako možeš da radiš tu, to je tako teško!' Kao majka troje dece, neretko sam situacije sa kojima sam se sretala projektovala na svoju porodicu i osećala strah od bolesti koja ne bira. To je nešto sa čime jednostavno morate da naučite da se nosite. Sa strepnjom, pričama, uplakanim pogledima roditelja koji od vas traže da ih saslušate i čujete. Sa druge strane, moja bolest, lečenje, neizvesnost i boravak u bolnici bacili su novo svetlo na stvari kroz koje prolaze moji đaci i njihove porodice. Postala sam svesnija njihovih osećanja i moja empatija i želja da im na neki način pomognem se pojačala. Nekada nema ni drugog načina da se bude na času, osim da se porazgovara, da se podrži, da se našali i osmehne detetu koje se bori i ne odustaje", priča nam Sunčica Nešić, nastavnica muzičke kulture u ovoj školi.

Školovala se na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu, voli pevanje i godinama je pevala u akademskom horu "Collegiun musicum".

"Mesta na kojima radim, deca koju učim i problemi sa kojima se svakodnevno srećem nisu nešto za šta postoji priprema na studijama. Ja radim sa decom koja imaju smetnje u razvoju, koja pate od distrofije, cerebralne paralize, koja su teško bolesna. Radim sa njima u njihovim kućama, ili u bolnici u kojoj se leče. Znam i da pevanje blagotvorno deluje na njihovo psihičko i fizičko stanje, razmenjujemo muziciranjem energiju i emocije. Gitara je moj instrument i deca ga sa radošću prihvataju. Koliko god bilo nekada teško, nezamenljivo je. Osećam da je moje mesto ovde, sa njima. To što jedni drugima imamo da damo, neko ne nađe za ceo svoj život. Njihove životne priče, borba, hrabrost, ljubav i posvećenost koju vidim svaki dan su najveća škola koju ja kao žena, majka, muzičar i nastavnik mogu da prođem”, kaže Sunčica Nešić.

*ALT

Profesorka francuskog jezika Sanja Sekulović, majka trojice dečaka, godinu dana je prvo radila kao redovni profesor u jednoj osnovnoj školi, a kada je došla u ovu posebnu školu, pitala se da li može da odgovori izazovima koji je očekuju.

"Danas, posle toliko godina rada, mogu reći da baš volim svoj posao i da nikad ne bih volela da radim u nekoj drugoj školi. Na sve specifičnosti rada koje nosi naša škola navikla sam se potpuno. Radujem se svakom novom danu, kao što se i naši učenici raduju nama. Nekada smo im jedina veza sa spoljnim svetom. Koliko mi njima značimo, toliko značimo i roditeljima naših đaka, koji sa nama uče, odlaze na izlete i ekskurzije, vežbaju a zajedno živimo dirljive trenutke. Radujemo se svakoj naučenoj reči, a najviše procesu učenja, jer je za naše đake sam proces učenja radost i osećaj napretka", kaže Sanja Sekulović.

Silvana Cvetić radi kao nastavnica istorije u OŠ „Dr Dragan Hercog" već 10 godina, a radila je 20 godina u redovnoj školi.

*ALT

"Nije mi teško da odlazim na udaljene destinacije, jer znam da me u svom domu čeka jedno bolesno dete, željno znanja i spoznaje nekog drugog sveta. Nije mi teško da odlazim u dečje bolnice, gde sam bar nakratko, svojom pričom kroz hodnike prošlosti, probudila radoznalost i smislena pitanja kod bolesne dece. Moj najveći uspeh je kada učenik, bar za trenutak, zaboravi da je na lečenju i kada bolničku sobu bar u mislima zameni učionicom. Njihovi osmesi i zadovoljstvo na kraju završenog časa su najveća nagrada za mene i vetar u leđa za moj dalji rad sa njima. Danas, kada čujem da su neki od naših učenika uspeli da pobede svoju bolest, da završe fakultete i osnuju porodice, osetim neopisivu radost i ponos što radim u ovoj školi. Takođe, osetim i neopisivu tugu i bol za one učenike, koji nisu uspeli da pobede tešku bolest. Sigurna sam da su našli svoje mesto u boljem i pravednijem svetu.”

Među nastavnicima je i Ivana Kovačević, nastavnica srpskog jezika i književnosti, koja je u martu 2020. godine izabrana za jednog od 50 najboljih nastavnika na svetu među 12.000 nominacija iz 140 zemalja, na takmičenju Global Teacher Prize 2020, u organizaciji Fondacije „Varki” i Uneska. Uspela je da ovu retku nastavnu praksu prikaže u svetu, a u januaru 2021. godine dobila je Svetosavsku nagradu, najveće priznanje u oblasti obrazovanja koje dodeljuje Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

"Moj moto je da svako dete uči na svoj način. Sa svojim đacima trudim se da nastavu i vannastavne aktivnosti oplemenim kreativnošću i stvaralaštvom, što je i jedan od modela prevazilaženja emotivno teških trenutaka sa kojima se susrećemo u radu. Iznad svega, u svakom trenutku sledim misiju svog složnog kolektiva i moto svoje škole: „Gde je đak, tu je i škola!”, kaže Ivana Kovačević, koja svojim najlepšim ostvarenjem u radu smatra literarnu sekciju, koja je tri puta nagrađena na Republičkom takmičenju, a članovi sekcije dobili su oko 80 nagrada.

OVDE možete pogledati sve naše superžene.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.