Biramo supermuškarce

Rekli su joj da je njeno vreme prošlo: Snežana (60) je od otkaza napravila ličnu pobedu

"Ispričaću vam priču koja govori o tome kako se snalazi žena sa 55 i više godina kad ostane bez posla. Kako ga nađe, da li ga nađe i kroz šta sve prolazi."

Utorak, 22.06.2021.

12:01

Izvor: B92

Rekli su joj da je njeno vreme prošlo: Snežana (60) je od otkaza napravila ličnu pobedu
Foto: Privatna arhiva

Podeli:

"Želja mi je da priča bude inspirativna svima koji se nađu u naizgled bezizlaznoj situaciji kad izgube posao a društvo i okolina ih još i dodatno, prerano otpiše. O ženama koje su samo privremeno zaustavljene na svom putu i i te kako mogu i imaju šta još da pokažu. I sama sam prošla tu situaciju. Nisam se predala predrasudama nego nastavila da radim i trajem uprkos odbijanjima i preprekama na koje sam naišla."

Ovo je priča Snežane Oreb, ekonomiste po struci, koja je pri kraju šeste decenije, od otkaza koji je dobila napravila ličnu pobedu, pokazala duh na kojem bi joj mnogi pozavideli, a za nas u okviru akcije "Biramo super ženu" ispričala kako se snalazi žena kada sa 55 i više godina ostane bez posla, samo zato što joj kažu "da je njeno vreme prošlo".

"Želja mi je da priča bude inspirativna onima koji se nađu u naizgled bezizlaznoj situaciji kad izgube posao i okolina ih prerano otpiše. Ja sam otišla da radim na kruzer, kao sobarica, posle lepe karijere i iznenadnog otkaza, u 58. godini, i da probijem sopstvene limite i okusim neverovatnu avanturu."

*ALT

Odrastala je u Beogradu, na Adi Ciganliji, koja je tada još bila divlja. Završila je Ekonomsku školu, bila jedan od najboljih đaka. Upisala Ekonomski fakultet i na prvoj godini se udala za pomorskog kapetana Borisa Oreba iz Vela Luke sa Korčule, koga je upoznala kraj Save na Adi.

"Svaki pedalj Ade Ciganlije sam prepešačila, pretrčavala skoro svaki dan. Svako jutro je bilo nova avantura. Verala sam se po drveću, prelazila preko zaleđenog jezera, vozila čamac, skijala na vodi, ronila, igrala stoni tenis, basket, mini golf, vozila bicikl, živela san svakog deteta. Još kao mala devojčica, posmatrala sam brodove s obale i zamišljala gde sve mogu da otplovim njima. Osnovnu školu sam završila na Čukarici, zapamtila romsko naselje u Makišu i već tada bila veliki pomagač Romima za njihova prava i afirmaciju."

Kada se na fakultetu udala za današnjeg supruga, srećni, zaljubljeni i mladi započeli su život u Novom Sadu, gde i danas žive. Nastavila je studije u braku, a dobili su i dve ćerke, Elmu i Ivanu, i danas imaju i tri unuka - Teodora, Filipa I Borisa.

"Život mi se odvijao mirnim, porodičnim tokom i nikad nisam osetila da sam uradila nešto pogrešno. Živeli smo životom ispunjenim ljubavlju i slogom dok nas ružne i neponovljive devedesete nisu poremetile i prebacile u neki drugi život, silom nametnut. Prvi gubitak posla je doživeo suprug tih godina, ali nas nije ni to dotuklo. Dogovorili smo se da nas nijedan rat neće rastaviti i naša ljubav i povezanost je samo bivala sve čvršća. Oko nas su tada mnogi mešoviti brakovi 'pucali', veze se raspadale po svim osnovama. Naša porodica je bila naša mala, neosvojiva tvrđava, neuništiva. Bilo je dana kada smo imali samo za hleb. 'Dovoljno', govorili bi mi tada. Sada kažem, hvala Bogu za sve. Ponosna sam na nas kako smo izneli te dane, ostali nezaprljani mržnjom prema onima koji su se trudili da nam pokvare život. Iako mladi, nismo podlegli mračnim šovinističkim idejama sa svih strana", seća se Snežana. Kako se ratno ludilo smirivalo, tako su se i oni polako egzistencijalno konsolidovali, osnažili i snalazili.

*ALT

Prvi posao u Novom Sadu dobila je na zanimljiv način.

"Nakon nekoliko negativnih odgovora, otišla sam direktno u firmu od koje sam dobila poslednje pismo o odbijanju. Tamo sam doživela nesvakidašnji susret i razgovor sa direktorom kadrovskih poslova. Iako sam bila sa svojom četvorogodišnjom ćerkicom, gospodin se nije stideo da mi stavi do znanja da 'bez veze' nikad neću tu početi da radim. To je tako. Primiće on i mene kad nađem vezu i sve u tom tonu. Rekoh da ne poznajem nikog u Novom Sadu i da ispada po njemu, da nikad neću naći posao. Odjednom mi sine pa mu rekoh 'Budite vi moja veza ubuduće'. Sad smo se upoznali. Nakon mesec dana, sekretarica te firme je došla lično na moja vrata od stana da mi kaže da je novi konkurs raspisan i da konkurišem, da ću biti primljena. Nju je lično poslao onaj isti direktor što me je skoro izbacio napolje. Čuda su moguća. Nikad ne odustajte. 'Mrdni sobom, Bog će tobom', kaze narodna poslovica. Kasnije se hvalio da me je baš on zaposlio", uz osmeh priča Snežana.

Bilo je to finih desetak godina rada, sticanja iskustva u struci, kaže. Prešla je zatim u privatni sektor, i zajedno sa vlasnicima tog biznisa, izgradila jednu od danas najpoznatijih kompanija i poznatog brenda u zemlji.

"Bila sam petnaestak godina u prodaji, puno puta nagrađivana kao najbolji menadžer, jedna od prvih u Srbiji plasirala organsku hranu u trgovačke lance u Vojvodini. Dragoceno iskustvo sam stekla tada. Sve je ličilo da će trajati večno. Ipak nije. Kompanija je zapala u dugove i počelo je otpuštanje zaposlenih. Život ima nove, spremne prepreke i poduhvate za svakog. Kad se najmanje nadamo, život nas iznenadi i postavi zadatak ispred nas. I kao da nam kaže samo 'Reši', smatra ona.

Bilo joj je 52 godine. Prvi put je tada ostala bez posla, ne svojom voljom. Zatvorila se firma.

*ALT

"Malo sam zastala, razmislila i krenula dalje. Menjala kolektive, vrste posla, radno vreme. Uvek se trudila da doprinesem razvoju svakog preduzeća u kom sam radila. Radnog iskustva je bilo u prehrani, u naftnoj industriji, u osiguranju pa i u modnoj industriji. Bila sam kratko vreme u Rimu na obuci u prestižnoj modnoj kompaniji. Prošlo je tako šest godina", priča ona.

U 58. godini opet je ostala bez posla, Slala je CV na bezbroj adresa. Uzalud.

"Nisam odustajala. Nije mi blisko takvo razmišljanje. Nema odustajanja. Nikad. Mogu ako hoću. I, tako zagledana u reku, brodove i pričajući sa svojim kapetanom kod kuće, reših da odem na kruzer. Zašto, da ne? Nije bilo teško da odlučim jer, eto prilike za novo dokazivanje, pred sobom, najpre. Za probijanje sopstvenih limita. Za pomeranje vidika. Granice su tamo gde ih mi postavimo. Samo tamo", kaže nam.

Porodica je i nije podržala.

"Nekako su njima razne brige prolazile kroz glavu, valjda sve one koje su trebalo da prolaze meni. Te, 'znaš, to je brod'. 'Težak je to život i posao, pa i mlađi od tebe odustaju od njega'. Sve tako. Ipak, ja idem. Odlučila sam. Biću sobarica na rečnom kruzeru. Bila sam oduševljena. Videću celu Evropu. Upoznaću ljude iz raznih krajeva sveta. Biće sjajno. I bilo je . Sve osim teškog posla. Trudila sam se da izdržim, no ipak je počelo da prevazilazi moje fizičke mogućnosti i pre isteka ugovora sam došla kući", kaže.

Ponosna je na sebe i sve što je uradila.

"Nikad se nisam pokajala. Predivno i neverovatno iskustvo. I predivno i preteško. Sve ima svoju lakšu i težu stranu ili lepšu i ružniju. Rekoh sebi 'Bravo, Snežana'. Niko nije u fotelji rođen. Naučila sam šta znači rad pod pritiskom u bukvalnom smislu te reči. Rad, red i disciplina. Više trnja, skuplja ruža, veli narodna poslovica".

Danas piše, slika, druži se, obilazi sa suprugom mesta na kojima nisu bili.

"I dalje sam zagledana u Dunav i pitam se gde ću još stići, šta je još spremno da vidim u reci života, jer kako kažu stihovi Mike Antića 'Od reke se čovek uči ka morima da poteče, pa daj budi takvo čudo, što ne ume ništa malo, već kad kreneš, kreni ludo, ustreptalo, radoznalo. Pa ako se i pozlatiš il sve, gorko, teško platiš, uvek idi samo napred'", kaže naša superžena Snežana Oreb.

*ALT

Imamo mi još toga da pokažemo, nije naše prošlo

Dugo joj je brodsko okno bilo prozor u svet. Tih dana je vodila i dnevnik a od toga je nastala i njena druga knjiga "Moj prozor u vrtlogu reke". Prvu knjigu "Ništa lakše" ili "Žena s neograničenim rokom trajanja" je napisala pre iskustva na kruzeru.

"U momentu kada sam poželela da zabeležim sva ta neverovatna dešavanja oko traženja posla sa 55 i više godina, pisala sam. Da ne zaboravim ni ja ali ni celo društvo. Razne diskriminacije, ponižavanja, izgovore, obećanja i uzaludna lutanja od vrata do vrata. Da ohrabrim i sebe i druge. Da inspirišem sve one koji su obeshrabreni, tužni, depresivni jer su poverovali u tuđe priče da im je došao kraj, da idu kući i čekaju penziju, da za njih posla nema. Imamo mi i te kako šta još da kažemo i pokažemo. Nije naše prošlo. Trajemo onoliko dok mi to hoćemo i možemo. Ne dok neko drugi to odluči. Ne postoje granice. Ne određuju ih godine, a kamoli drugi ljudi. Tamo su gde ih mi postavimo", kaže ona.

Snežana želi da pokloni svoje tri knjige kandidatkinjama za superženu, čestita im na smelosti i želi sreću.

OVDE možete pogledati sve naše superžene.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.