Budi bolja, budi bolje

Anastasija: "Malo brinemo jedni o drugima, preteško je kad nemate podršku; izlaz ipak postoji"

Zbog velikog interesovanja i velikog broja pristiglih prijava, nastavićemo i tokom leta da objavljujemo ispovesti hrabrih žena u okviru akcije "Budi bolja, budu bolje".

Petak, 08.07.2022.

08:54

Izvor: superžena

Anastasija:
Foto: Privatna arhiva

Podeli:

Pre izvesnog vremena, javila nam se Anastasija iz Novog Sada i njenu ispovest, prenosimo u celosti.

"Zovem se Anastasija Maglovski, imam 20 i po godina, rođena sam i živim u Novom Sadu. Roditelji su mi iz Rusije te mi je ruski maternji jezik. Završila sam srednju poljoprivrenu školu smer zootehničar i bila sam đak generacije - išla sam na sve moguće sekcije i radila sve što se moglo raditi (hor, konji, takmičenja, ekološke radionice...). Imam preko 300 volonterskih sati, brdo pohvalnica i diploma... Sve ovo što pišem jeste malo i da se pohvalim, ali i da osetite priču kako treba.

Imala sam teško detinjstvo, više seksualnih uznemiravanja, dva silovanja (za koje sam rekla bliznjima ali nista nije preduzeto). Roditelji su se razvodili, svađali i našli druge porodice i ostavili nas decu, tri starija brata i mene najmlađu da živimo sami po sebi. Otkad znam za sebe bila sam usamljena, imala sam kao neke drugare ali jednostavno nisam dugo imala nekog konkretno. Puno loših stvari i trauma, bez perspektive, bez motivacije, smisla, objašnjenja. Sa 11 godina sam utonula u duboku depresiju, bila sam bez motivacije, plakala sam stalno, ćutala, slabo jela. Sekla sam se i više puta pokušavala samoubistvo. Sve je to trajalo do neke petnaeste godine.

Budi bolja, budi bolje se širi regionom; terapeutkinja iz Tuzle ima snažnu poruku za sve žene

Tražila sam sebe i niko nije bio tu da mi pomogne da vidim bilo kakav put. Onda, upisujem srednju školu, novi početak, i profesori su bili toliko divni, od prvog dana sam dobila motivaciju da znam sve i još više i više. Profesori nisu znali šta će sa mnom od količine mojih aktivnosti, školske, vanškolske, bila sam zaposlena, išla u IS Petnicu tri godine. I tako ja četiri godine srednje škole kidam, pronađem se a onda upis na faks, tata nema novca da mi to finansira i ne upišem ga. Spremna da ga upišem sledeće. I sve pada u vodu.

Te 2018. godine neko vreme idem psihoterapeutu, jer primećujem neke stvari kod sebe za koje znam da nisu baš okej, šalju me na odeljenje psihijatrije i tu počinje moje 'lečenje'. Dijagnoza F60.3 granični poremećaj ličnosti. Niko mi ništa ne objasni i ja se tri i po godine bezuspešno lečim i mučim. Psihijatri su nezainteresovani, menjaju lekove kako stignu, ništa ne pričaju ne objašnjavaju ništa niko. Terapije su me uništavale, mrtva, kao zombi, pretužna, bezosećajna, agresivna....uništavalo se sve u meni i oko mene. Nisam bila sposobna da radim duže od mesec dana, jednostano bih psihicki pucala i davala otkaz, na nekim poslovima sam dobijala otkaz, jer bih se uspavala (od prejakih lekova). Išla sam i kod privatnih psihoterapeuta i nije bilo rezultata jednostavno nismo odgovarali jedno drugom i znam da je to okej. Svi prijatelji su me ostavili jer nisu mogli više, i ja to razumem i puštam ih ne želim da oni pate zbog mene, ali jako jako boli kad vas ostavljaju pogotovo kada vam je neko potreban, Svaki dan mislim o prijateljicama i plačem jer mi jako nedostaju. Porodica, eto uglavnom misle da umišljam, da se pretvaram.

Jadranka: "Snagu sam usmerila da otkrijem šta je okidač za moja depresivna stanja"

Sada radim u CRO sezonu, da bih imala sebi da priuštim barem dva meseca kirije stana i posebne psihoterapije u Novom Sadu koje su bas za GPL, zvuči mi obećavajuće. Želela bih da kažem koliko se malo brinemo jedni o drugima kada je mentalna bolest u pitanju. Kada neko slomi nogu svi su oko njega brinu se. A kada neko ima psihičkih problema tu su odmah fraze koje ubijaju 'umišljaš' 'radi nešto samo to je dosadno' 'privlačiš pažnju'.... Ja sam imala dva pokušaja samoubistva, dva puta sam hospitalizovana, barem jednom mesečno imam nešto kao pokušaj samoubistva, stalno se izvlačim, svaki dan je muka, smrt i patnja, sve sama. Nikog da pita kako si, nikog nigde. Volela bih da postanemo više empatični jedni prema drugima, ja se dopisujem sa puno osoba koje su usamljene, depresivne su, anksiozne, Imaju gpl ili slično. Dosta čitam i izučavam sve o tome, iz srpsih ruskih američkih knjiga, stranica, ma svega. Trudim se da budem tu za njih, ma koliko god oni daleko bili.

Moja borba traje, i trajaće. Nadam se, ako ne odem kad pomislim da stvarno ne mogu više. Ima toliko toga da ne znam ni šta bih vam pisala, ali ljudi sa psihickim problemima zaista pate, i zaista im je svaki minut borba i bilo ni nam barem malo lakše da su ljudi više informisani, da su nam ustanove pristupačne, kvalitetne i da imamo sigurna mesta na koja bi išli bez osude."

Marija: "Sve sam posmatrala crno; zahvaljujući stručnjacima promenila sam pogled na život"

Takođe, sa ovom hrabrom mladom devojkom čuli smo se i porazgovarali telefonom. Anastasija nam je rekla da uskoro kreće ponovo na terapiju i da je optimističnija po tom pitanju ovog puta i pokušava da pronađe izlaz:

"Uskoro krećem i deluje mi da će biti ok. Sutra ćemo razgovarati terapet i ja i nadam se da će ova nova terapija da mi pomogne. U svemu ovome podršku mi je i dala moja mama koja je razumela, jer je i sama imala problema u mladosti. Takođe, i moj dečko i jedna pirajteljica su uz mene, što mi naravno mnogo znači", rekla nam je Anastasija.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare