Šta zapravo znači "umeće roditeljske ljubavi"?

Volfgang Bergman, jedan od najistaknutijih nemačkih dečjih i porodičnih terapeuta, u ovoj knjizi iznosi svoja dugogodišnja iskustva porodičnog i dečjeg psihoterapeuta i pokazuje šta zapravo znači „umeće roditeljske ljubavi“.

Petak, 12.06.2015.

16:36

Izvor: laguna

Default images
Foto: Thinkstock

Podeli:

Kako u svakodnevnom životu da zaštitimo i sačuvamo iskonsku roditeljsku ljubav, kao i dečju ljubav prema roditeljima? Kako da tu ljubav zaštitimo od društva koje je neprestano ugrožava, od užurbanosti i nemira svakodnevice savremenog čoveka, od sopstvenih zabluda u vaspitanju?

Deca roditeljsku ljubav shvataju kao veliko obećanje koje roditelji moraju da ispune. Ne postoji „ispravno“ ili „pogrešno“ vaspitanje. Vaspitanje je umetnost. Stoga Bergman govori o najvažnijim pitanjima i dilemama u vaspitanju: o autoritetu i povlađivanju, o različitoj ulozi majke i oca, o roditeljskoj brizi i o poverenju.

Majka u centru pažnje – dete sputano

Deca koja su prekomerno upućena na majku razvijaju iste osobine kao i hiperaktivna deca, razvijaju i isti govorni deficit. Njihov govor nije dovoljno pouzdan, kao što su za njih i stvari u spoljašnjem svetu uvek pomalo strane i potajno označavaju nešto neprijateljsko. Takva deca kasnije, u svojim kontaktima sa drugom decom, pokušavaju da ožive „osećanja slična simbiotskim“. Najradije bi htela da svoje partnere u igri nateraju na to da budu podjednako brižljivi, podjednako pažljivi i podjednako nesebični kao što je nekada bila majka. Ona uvek hoće da budu u središtu pažnje, inače se osećaju bespomoćno. Ali partneri u igri nisu takvi. Oni nisu poput majke. Oni su socijalni, oni su izgrađeni da razmenjuju interesovanja i potrebe. U toj otvorenoj igri društvenog života, naše previše zbrinuto dete zataji. Njegov govor sve to preslikava. On ne postaje slobodan govor dečje ličnosti koja se samostalno kreće u prostoru. Taj govor ostaje izražajno siromašan. Takva deca su veoma osetljiva, a svoja duševna raspoloženja izražavaju veoma loše ili to uopšte ne mogu – neka od njih se služe neobičnim, izveštačenim govorom koji je previše svestan. Nedostaje tečan govor koji nastaje iz žive i snažne okrenutosti šarolikim stvarima sveta, iz vesele igre sa drugima. Nikada u potpunosti ne uspevaju da budu prirodni kada govore. Polazak u školu često biva tragedija za takvu decu. (…) Mama treba da se raduje bebinoj radoznalosti. Umeće majčinske ljubavi je takođe umeće životne radosti. Ljubazan kontakt sa drugima, spremnost da se osmehne potpuno stranom čoveku i tek tada da se ponovo okrene na drugu stranu, ukratko, sposobnost da se bez straha i otvoreno pristupi ljudima i stvarima u svetu, sve to podržava bebinu radoznalost, njenu kreativnu želju za avanturom i njen zahtev za izražavanjem i kontaktom. Gde se mama hladno okreće od sveta, tamo svet i za dete postaje isto tako hladan.

Radost je najvažnija

Mala deca guču, gaču, kikoću se i brbljaju po ceo dan. Sve može biti povod za ciku. To nije slučajno. Gakanje i cičanje pripadaju njihovom duševnom – i, kao što nam otkrivaju neurobiolozi, takođe telesnom – sazrevanju. Deca koja se ne raduju obolevaju. Makar duševno! Dakle: ko svojoj deci previše često kvari radost, on može poštovati sva pravila vaspitanja koliko god to hoće, ali taj sve radi pogrešno. Evo jednog primera. Dete, recimo, ima četiri godine. Ono je u poslastičarnici poželelo kup „Pinokio“, tata je dopustio (kao i uvek!) i naručio kup, ali je mama blago neraspoložena. Sladoled je, dakle, donesen na sto, naše malo dete skače i trči od radosti, možda čak i pljeska rukama. U tom trenutku mama brižno kaže: „Dakle, to nije zdravo!“ Radost deteta je nestala, ona je doslovce potonula. Sasvim je nebitno da li je mama u pravu ili nije. U pogledu uništene radosti ona jednostavno nije u pravu. Da je imala dovoljno saosećanja, bilo bi joj zaista nemoguće da tu očiglednu prirodnu radost svog deteta naruši.

*ALT

Razvod

Toliko mnogo nesigurnosti! Danas je spremnost za razvod opšteprisutna, i deca to primećuju. To je uraslo u njihove strahove. Odmah, pri najmanjoj svađi, njima pada na pamet: možda će se moji roditelji razvesti! Rastavljanje roditelja nadvija se poput pretnje nad svakim dečjim životom. Pri tome se sasvim jednostavno može zapaziti koliko je za decu važan zajednički život roditelja. I to za svu decu, bez izuzetka. (…) Ali mogućnost da se tata i mama razvedu i da dete bude rastrzano između njih dvoje i na kraju ostane samo, postoji na saznajnom vidiku naše dece, sve dece. Izuzeci ne postoje. To je posebno poglavlje u zbirci modernih dečjih tragedija. Zašto tragedija? Naglasimo još jednom da je bliska povezanost sa mamom veoma važna i da je ona preduslov da dete stane na sopstvene noge. Potom je neophodan tata, „siguran treći čovek“, da bi obezbedio kretanje deteta kad se ono udaljava od mame ka svetu tuđih i novih stvari. Da potom, dve ili četiri ili šest godina kasnije, dete još uvek zahteva to jedinstvo i još uvek želi da ima na raspolaganju i očinsko i majčinsko, što mu je čak i potrebno da bi se dalje stabilizovalo i izgrađivalo (sve dok ne odraste) – to je više nego očigledno. To je egzistencijalna činjenica. Naravno da se, ukoliko brak ne može da se održi, mora misliti o tome kako pomoći svim sudeonicima. Ali pre toga, na početku svakog realističnog razmišljanja nalazi se priznanje da je razvod za roditelje možda, ali za dete u svakom slučaju, tragedija. Ništa drugo. Jedino tragično, jedino tužno. Jedan ponor koji se otvorio pred detetom i unutrašnjim pretpostavkama njegove ličnosti i koji preti da ga proguta.

Zbog čega roditelji greše

Malo dete ni u kom slučaju nije uvek blistavo, veselo i dražesno biće, nije uvek „sunašce“. Dvogodišnja i trogodišnja deca su ponekad jednostavno nepodnošljiva. Gunđaju naokolo, ničim nisu zadovoljna, divlje bacaju kockice u ugao sobe, a povremeno čak i udaraju maminu i tatinu ruku. A i tati i mami je teško. Kada je pravi trenutak da se detetu jasno stavi do znanja da je ne zaista ne i da ono nije možda? (…) Nijedna majka i nijedan otac na svetu to ne mogu znati. Čak i najpronicljiviji i najmudriji roditelji greše u ophođenju sa svojim detetom, svakog dana, uvek iznova. Skoro svakog časa se ispuštaju iz vida potrebe i nevolje deteta. (…) Pa dobro, šta se može učiniti? Odgovor je jednostavan, ali je teško postupati u skladu s njim. U osnovi je reč samo o tome da se drže otvorene i oči i uši, a posebno srce. I treba prihvatiti sopstvene greške. Malo dete će već izaći na kraj sa tim, mamina i tatina bezgranična ljubav uvek je preduslov. (…) Temelji su čvrsta povezanost, pouzdanost roditeljskog nežnog pogleda, unutarnje zračenje deteta dok ga mama gleda i kada ono gleda mamine blistave oči dok ga ona posmatra. Osnova je razmena između mame i deteta, kasnije se pojavljuje tata sa svojom trapavom ljubavlju. Ukoliko je sve to pouzdano, roditelji mogu mirno da prihvate svoje greške (svaki put se uči ponešto novo!), njihovo dete će to već samo sa sobom izgladiti.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare