Uspešne žene

Šeril Sandberg postaje svaka udovica

Trejsi Grant je zamenik glavnog urednika The Washington Post-a i u sjajnom tekstu na najbolji način prikazuje novu knjigu Šeril Sandberg o samopomoći "Opcija B“. Tekst vam prenosimo u celosti.

Sreda, 03.05.2017.

16:45

Izvor: Super žena

Šeril Sandberg postaje svaka udovica
foto: Scott Olson/Getty Images

Podeli:

Pre nekoliko meseci, pela sam se klimavim stepenicama oronule poslovne zgrade ka memljivoj kancelariji bez prozora, gde sam čekala zajedno sa još dve sredovečne belkinje čija su kola, poput mojih, bila odšlepana ranije tog popodneva.

Iza deska je sedela vidno usplahirena Afro-Amerikanka u kasnim dvadesetim. Iako je sedela, bila je veličanstvena i imala je urednu maramu oko vrata. Ali ruke su joj se tresle dok je od svakoga od nas uzimala 120 dolara da bi nam zauzvrat vratila auto.

"Veoma mi je žao,” rekla je, više sebi, pa onda nama. „Još uvek pokušavam da sve ovo shvatim. Ovo je bilo poslovanje moga muža. On je umro pre šest meseci, i ako ne uspem da se snađem, izgubiću sve što se on trudio da izgradi.” Nisam sigurna da sam ikada srela usamljeniju dušu.

Dok Dok Dok nas je vodila ka parkingu gde su bili zaplenjeni automobili, ja sam je nežno dodirnula za ruku. „Bićete vi dobro“, rekla sam joj. „Moj muž je umro pre 10 godina; teško je ali preguraćete. Vi ste jaka žena.”

Pogledala me je sa zahvalnošću i možda i trunkom nade. „Zaista? Čini se da ste u redu.”

Ja obično ne delim iskustva sa drugima, i imam jaku volju da poštujem lični prostor drugih ljudi, tako da ovo nije bilo tipično ponašanje za mene. Ali prerana smrt supruga koja vam sruši svet postaje veliki ekvilajzer. Jednostavna demokratija iskustva može da ujedini savršene strance u trenu humanosti.

Ovo je značajan deo knjige "Opcija B“, duboko lične knjige o samopomoći izvršne direktorke Fejsbuka Šeril Sandberg. Objavljena pomalo plašljivo na drugu godišnjicu od iznenadne smrti njenog supruga, generalnog direktora SurveyMonkey Dejvida Goldberga, što je eksplicitna poenta knjige — napisana uz asistenciju organizacionog psihologa i porodičnog prijatelja Adama Granta — a to je smisliti kako dalje u životu kada „Opcija A više nije dostupna“. Sandberg otkriva, uz ponekad srceparajuću iskrenost, realnost da ništa – ni novac, ni uspeh, ni obrazovanje, čak ni podrška onlajn zajednice – ne može da vas zaštiti od bola i patnje koja se pojavljuje kad je najmanje očekujete, i vrlo često van odgovarajućeg životnog reda. I govoreći nam svoju ličnu priču, Sandberg postaje svaka udovica.

Prišla sam knjizi uz prilični skepsu. Nisam bila baš neki fan njene prve fenomenalno uspešne knjige „Lean In“. Činilo mi se da je to — kao sredovečnoj profesionalnoj ženi kada je objavljena 2013 – kao očigledno udovoljavanje prioritetnim problemima milenijalaca. I baš kao u slučaju knjige „Lean In,” Sandberg promoviše „Opciju B” uz kampanju za stvaranje krugova podrške, koji su povezani kroz Fejsbuk. Ja nisam u najboljem slučaju povremeni korisnik društvenih medija. Fejsbuk je bio u povoju kada je moj suprug umro 2007, ali ne mogu da zamislim, čak ni danas, da bih mogla da podelim njegovu borbu i konačnu smrt na taj način.

A ipak, uvek iznova, Sandberg je uspela da me podstakne da klimam glavom u znak odobravanja, šaputajući „Upravo tako“ ili razmišljajući, kada bih pročitala neki savet „To bi bilo od pomoći.”

Najefikasnija je kada priča o najpotresnijem delu priče: patnji koju je delila sa svoje dvoje dece, od 7 i 10 godina, koliko su imali u vreme smrti njihovog oca.

Sandberg se priseća kako je pozvala prijateljicu iz detinjstva dok je još bila u bolnici uz beživotno telo svog supruga, i pre nego što joj je uopšte objasnila šta se dogodilo, vrištala je histerično preko telefona: „Reci mi da će moja deca biti ok! Reci mi da će oni biti u redu.” Naredna scena u kojoj se ona vraća kući da kaže svom sinu i ćerki da im je otac mrtav vratila me je u bolnu bespomoćnost kada sam ja morala da kažem mojim jedanaestogodišnjim blizancima da im je otac izgubio sedmomesečnu borbu sa kancerom. Želja da ih zagrlim, da ih ubedim da im se nije srušio ceo svet, da će preživeti sve ono što čini njihove živote – prijatelji, škola, dom, i što je najvažnije – mama.

Ali ova knjiga je više od sećanja, i protkana je tako razornim scenama koje su podjednako snažne strategije za preživljavanje kada vam se svet sruši.

U prvom delu „Opcije B,” Sandberg predstavlja dijagram koncentričnih krugova patnje koji je za nju napravio njen ko-autor. U centru su njena deca; jedan krug označava nju, Dejvovu majku i brata; jedan krug su članovi njene porodice i drugi Dejvovi rođaci; a potom slede porodica i prijatelji. Obmana je jednostavna: Trudite se da utešite one koji su bliži centru od vas; prihvatite utehu od onih koji su u krugovima udaljenijim od vas.

Sandberg je morala da teši decu u trenucima kada je bila slomljena. To je značilo naći način da žali i da se zaleči a da pri tom ne izgubi kontrolu kada je bila najpotrebnija svojoj deci.

„Jednoga dana, sin mi je rekao da ga rastužuje kada me vidi uplakanu,” napisala je ona, „tako da sam počela da se uzdržavam i ne plačem, trčeći u spavaću sobu i zatvarajući vrata kada bi mi se oči napunile suzama. . . . Nekoliko dana kasnije, sin me je ljutito upitao, ‘Zašto ti više ne nedostaje tata?’ Štiteći ga od suza, prestala sam da mu dajem primer ponašanja kakav želim da on ima. Izvinila sam mu se što sam sakrivala svoje emocije i počela sam da ga puštam da to opet gleda (moje suze).”

Sandberg prolazi kroz mnogo muka da bi zaključila da je i u tragediji ona srećna. Za veliki broj porodica, ekonomska stabilnost, kao i emocionalna stabilnost, poljuljana je smrću člana porodice. Sa naglaskom na tome, ona izbegava uski fokus i usredsređivanje na svet privilegija što je bila jedna od najvećih kritika knjige „Lean in“. Izuzetak u „Opciji B“ jeste poglavlje “Neuspeh — i učenje — na poslu.” Ovo poglavlje počinje kada Sandberg vodi svoju decu na poziv Elona Muska, na lansiranje SpaceX rakete, a završava se tako što ona poklanja simboličnu ogrlicu svom kolegi koji rukovodi jednim odeljenjem unutar Fejsbuka, dok se on bori sa kancerom. Kada sam pročitala ovo poglavlje, kao da više nisam mogla da se poistovetim sa iskustvom Sandbergove.

Ipak, deljenje sa nama ovog najusamljenijeg putovanja leži u osnovi onoga što Sandberg želi da postigne i u čemu uglavnom uspeva u „Opciji B.” Ona je pametna i iskrena, zabavna i praktična, na načine koji će se svideti čitaocu. Ona citira savet autora Brusa Fejlera – „Umesto nuđenja ‘bilo čega,’ samo uradite nešto” — kao snažan odgovor na često citirano lamentiranje: „Ne znam šta da radim niti šta da kažem nekome ko pati.” Moj suprug je umro devet dana pre mog 43. rođendana. Draga prijateljica me je obavestila na njegovoj sahrani: „Idemo na večeru za tvoj rođendan. Stiv će pričuvati decu.” Nije me ništa pitala, samo me je obavestila o tome. Do ovog dana, to je i dalje najdivnija stvar koju je iko učinio za mene.

Knjiga Sandbergove nije lirska na način kako patnju opisuju C.S. Luis ili Džoan Didion. Ali ona nije ni gotovo pornografska u svom opisu boli i gubitka, poput ovih autora. Ona provodi malo vremena u traganju — na primer, pronašla je utehu u pisanju dnevnika, ali je namerno prestala sa tim nakon 156 dana, „tako da danas prestajem da pišem ovaj dnevnik. I pokušavam da ponovo započnem ostatak svog života.”

Sandberg se ne postavlja kao uzor za udovicu. Postoji veoma veliki broj način da se pati, i kako ona to objašnjava, patnja se transformiše iz dana u dan, a ponekad i iz sata u sat. Njeno iskustvo – iznenadan gubitak supruga, bez šanse da se od njega oprosti – razlikuje se od borbe sa kancerom i drugih dugoročnih bolesti. Ipak, ona, čini se, shvata da, kada deca ostanu bez oca, ne postoji način da se to predstavi kao „dobra smrt“.

Kroz priče drugih, ona istražuje druge vrste i načine gubitka: deca, braća i sestre; saobraćajne nesreće, samoubistvo. Ali u suštini, ovo je knjiga o mladoj udovici. Ovo je knjiga za njih, i za one koji ih vole ali ne mogu da shvate šta bi moglo da im prolazi kroz glavu u svakom trenutku.

Za one od vas koji se pitaju, ovako izgleda biti majka udovica, kada pokušavate da pomirite svoj stari, naizgled svakodnevni život, sa novim, nezamislivim: „Ponekad sam za kuhinjskim pultom i srce mi poskoči kada pomislim na tren da on otvara vrata i ulazi u kuću.”

Do kraja knjige, Sandbergovoj rane počinju da zarastaju. Ali je dovoljno iskrena da prizna da putovanje kroz patnju nije pravolinijsko. I ona će najverovatnije biti na potpuno drugačijem mestu za nekih pet godina.

Ipak, podelivši sa nama tu ranjivost, pokazavši da je zaista prošla taj put udovice, ona je zaslužila kredibilitet da podseti čitaoce da koliko god da je njihov gubitak strašan, uvek postoji „Opcija B” — i da to nije samo mogućnost već takođe i odgovornost da se shvati šta je to.

A to je poruka podjednako korisna i za udovicu koja je nasledila šlep kompanju u predgrađu Vašigtona, kao i za udovicu direktorku u Silikonskoj dolini.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 0

Pogledaj komentare