Poznajete li svoje "virtuelno dete"? Pedagog za Superženu: "Teško je zamisliti sa čime se susrećemo"

Znaju li naša deca gde prestaje virtuelno, a počinje stavrni život, koliko smo, svi mi, upoznati sa virtuelnim životom naše dece i učenika, samo su neka od mnogobrojnih pitanja na koja nam je odgovorila predagogica Nevena Toskić.

Četvrtak, 19.05.2022.

09:38

Izvor: superžena

Poznajete li svoje
Foto: BearFotos/Shutterstock

Podeli:

"To nije moje dete, ono se tako ne ponaša /govori" – to je rečenica koju Nevena često čuje u školskoj praksi, a na pitanje da li roditelji, zapravo, imaju uvid u aktuelna životna dešavanja kod dece, pedagogica je kratko odovorila – "Možemo reći da smo upoznati onoliko koliko oni odluče da nam se povere ili kažu".

To polje nepreglednih informacija, dezinformacija, raznih igara i izazova, bezbrojne Vajber i ostale grupe su mesto gde današnja deca žive. Međutim, da li je to stvaran život ili samo iluzija?

Obrasci ponašanja iz virtuelnog sveta kada se prenesu u stvarni: na ulicu, trening ili u školu, dovode do sukoba i problema. Ti sukobi i problemi egzistiraju u virtuelnom svetu i prenose se na stvarni, onaj u realnom vremenu i sa realnim situacijama, a deca koja se nađu u takvim situacijama često su nemoćna. Nemoćni su i nasilnici i žrtve, oni koji povređuju i oni koji trpe, jer čovek se ne rađa sa znanjima, iskustvima i alatima za socijalnu komunikaciju.

Ona se uče celog života: kod kuće, u vrtiću, školi, na treningu, na igralištu... Socijalne veštine su zapravo paket alata uz pomoć koga rešavamo sukobe, sklapamo prijateljstva, način kako se ponašamo prema odraslima, kome se obraćamo ako nam je teško ili imamo problem. Taj paket usvajamo učenjem kroz život, greškama, porazima, pobedama.

"Za tu vrstu učenja potrebno je da mladi ljudi budi u realnim socijalnim interakcijama, a ne u virtuelnom svetu bez ličnih kontakata. I što su stariji, sve je teže da samostalno rešavaju probleme koji će ih neminovno sustići", ističe Nevena Toskić za Superženu.

Uloga roditelja u njihovom delikatnom periodu odrastanja od velikog je značaja, ali i oni sami prave greške kada žele da budu deo njihovog socijalnog okruženja.

"Uloga roditelja je od velikog značaja, a u tim situacijama oni često odmažu na sledeći način: mešanjem u dečje obaveze ( sređuju igračke, spremaju stvari, rade domaće zadatke, pišu/crtaju umesto njih, interesuju se kod drugih roditelja šta je za domaći zadataka, kada je kontrolna vežba itd), mešanjem u njihove vršnjačke odnose (prijateljstva, nesuglasice, svađe, zaljubljivanja), blokiranjem svog deteta da se razvija, samostalno obavlja svoje obaveze i rešava svoje odnose sa drugom decom. Takvo dete je nesamostalno, uvek traži i očekuje pomoć, često sebično, jer stavlja svoje potrebe ispred tuđih, nema strpljenja da čeka svoj red. U takvoj situaciji roditelj apsolutno vlada detetovim životom i potrebama ( menjaju se uloge – roditelj je i dete i roditelj, a dete ostaje bez uloge u svom odrastanju), a zauzvrat dete dobije telefon ili tablet, shvata da je to njegov prostor gde samo donosi odluke, gleda šta želi, igra igrice koje želi, postaje član grupa kojih želi i to sve bez nadzora roditelja ili staratelja, koji se obično koriste izgovorom da se ne razumeju u današnju tehnologiju. Naspremno za stvarni svet, ono dobija u ruke virtuelni svet gde su mogućnosti beskonačne. Ta dvojakost, sa jedne strane potpuno zavisno dete, a sa druge gospodar svoga sveta, pravi najveće probleme deci današnjice."

Sa mnogo iskustva u pedagoškom radu, Nevena Toskić ističe da su društvene mreže, ali i, generalno, zabava na internetu doprinele slaboj komunikaciji između dece u realnom životu.

"Teško je zamisliti sa čim se sve, kao profesionalci, susrećemo u školskoj praksi kada su u pitanju društvene mreže i internet-zabava. Način komunikacije među decom, rečnik koji koriste, ponekada i surovost kojoj pribegavaju, je porazan. Teško da bi bilo ko od njih bio takav u ličnom kontaktu sa stvarnim ljudima ili vršnjacima. Lakše je biti surov kada ispred sebe imamo telefon, a ne stvarnu ličnost. Istina je, takođe, da su sukobi i problemi među vršnjacima postojali i ranije, ali da nije bilo mogućnosti da se zabeleže, plasiraju na razne društvene mreže. Ta viralnost i brzina protoka informacija dovode do veće zbunjenosti kod dece, pa čak i nas odraslih. Veliki uticaj na decu imaju njihovi internet-idoli. To su obično njihovi vršnjaci ili oni malo stariji od njih koji svoje sadržaje plasiraju na društvene mreže. Opasno je što se ti sadržaji ne kontrolišu, stvara se lažna slika o njihovim životima, izgledu, uspehu... ", priča pedagogica.

*ALT

Kako Nevena Toskić dalje objašnjava, sadržaji na društvenim mrežama potencijalno mogu biti opasni za njihovo psihičko stanje.

"Za decu, koja stvaraju svoj identitet, ovakvi sadržaji potencijalno mogu biti opasni. Nesigurna deca postaju još nesigurnija jer vide druge koji su bolji, lepši, sposobniji od njih. Stvarnost zapravo nije takva, ali oni to često ne mogu samostalno da uoče.
Naša je uloga da kao odrasli demistifikujemo taj nerealni svet. Zato je jedan od saveta da se decom gledamo sadržaje koje prate na internetu. Nakon gledanja sa njima treba razgovarati o tome šta smo gledali, zašto je njoj/njemu to bitno. Deci treba dati i naše mišljenje o tome što smo gledali. Na ovaj način stvaramo međusobno poverenje, a poverenje je – tokom vaspitavanja i odrastanja dece – jedna od krucijalnih stvari", zaključuje ona za Superženu.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.

Komentari 3

Pogledaj komentare