Sve se dogodilo u toaletu, kada je iz kabine izlazila sa ćerkom. Prišle su lavabou da operu ruke, a majka je u tom trenutku ugledala sina koji ih je čekao u uglu."Danas je previše lako suditi tuđem detetu, tuđem roditeljstvu, posramiti ono što nam je neprihvatljivo. Podstičem sve da uvek biraju saosećanje", rekla je majka dvoje dece za "HuffPost" nakon što je doživela neprijatnu situaciju na aerodromu.Naime, njen sin ima visokofunkcionalni autizam, ranije poznat kao Aspergerov sindrom, sada poznat kao poremećaj iz spektra autizma. Kada ga ljudi vide, kako ona kaže, ne primećuju ništa neobično. "Kada ga čuju kako govori, često su impresionirani njegovim razumevanjem i izražavanjem. Zaista, njegov IQ u toj oblasti je veoma visok. Njegovi izazovi su opsesije (uporno vraćanje mislima na jednu temu), teškoće u prepoznavanju socijalnih signala i prostorna svest.Dijagnozu je dobio sa 7 godina, u martu 2020, nekoliko dana pre nego što je sve bilo zatvoreno zbog korone. On je, kako dalje objašnjava majka, iskusan i lak putnik, prvi put je leteo sa samo dva mesecaIpak, putovanja nisu bez stresa. "Ima tendenciju da se udalji na aerodromima. Tokom godina sam doživela nekoliko trenutaka čistog straha kada nisam odmah znala gde je. Jednom prilikom, čim smo sleteli, otrčao je u toalet na aerodromu. Drugi put je pokušao da pobegne sa aerodroma jer nije hteo da čeka u redu za bezbednosnu kontrolu", ispričala je majka.Proučava njihov oblik, priča o njima, želi da ih vidi što više - i kod ljudi kod kuće i na javnim mestima. To je oduvek bio deo njega. Prema njegovim rečima, otvor odvoda u tom toaletu imao je jedinstven oblik: manje okrugao, više četvrtast. Izvadio je telefon iz džepa i slikao ga. Tada je starija žena, koju sam već primetila da nas posmatra, planula. Prala je ruke pored mog sina i pogledala ga. Počela je da viče: 'Ovaj dečak je slikao u ženskom toaletu'. Ponavljala je to glasno da svi čuju, dok je sušila ruke, uzimala svoj prtljag i izlazila za nama iz toaleta.Osetila sam mešavinu stida i besa zbog scene koju je pravila, pokušavajući da skrene pažnju na neobično, ali bezopasno ponašanje mog sina. I dalje je to ponavljala dok smo izlazili: 'On je slikao u ženskom toaletu!'. Odvojili smo se od nje i stali sa strane hodnika da dođemo sebi. Iako smo bili nekoliko metara udaljeni, osećala sam njen pogled na nama, posebno na meni. Osetila sam njeno osuđivanje jer sam 'dozvolila' takvo ponašanje. Čekala je da vidim da li ću izgrditi svog sina", ispričala je majka.Iako nije želela, majka je postupila baš onako kako nije želela."Postupila sam protiv svog osećaja, koji mi je govorio da je moj sin nevin. Protiv razumevanja njegove dijagnoze. Protiv svega što sam godinama gradila u borbi za njegovo razumevanje u školi i kod lekara. Protiv svoje navodne asertivnosti kada su u pitanju nepoznati ljudi i oni koji ne razumeju njegovo ponašanje. Ukorila sam ga. Pitala sam ga zašto je slikao lavabo, iako sam znala zašto. Rekla sam mu da je to neprimereno, iako to nije bilo istina. Namerno sam to rekla dovoljno glasno da žena može da čuje. Dok sam govorila, moj sin je izgledao zatečeno, zbunjeno i povređeno.EPA-EFE/YANNIS KOLESIDIS Najgore je što volim njegovu nevinost, njegovu detinju neobičnost, njegovu slatku naivnost koju autizam ponekad donosi. A ja sam upravo to rušila zbog tuđe predrasude. Radila sam suprotno od svega što inače radim. Pogled te žene je nestao. Stopila se s masom i nestala. Moj sin, preplavljen suzama u očima, potrčao je ka gejtu za naš let, koji, srećom, nije bio daleko. Udahnula sam i krenula za njim. Tamo, dok smo sedeli i čekali da počne ukrcavanje, izvinila sam mu se. Plakala sam. Nikada se kao majka nisam osećala tako loše. Rekla sam mu da sam zgrožena svojim ponašanjem, da je trebalo da ga zaštitim, da znam da nije uradio ništa loše. Zamolila sam ga za oproštaj. Večno sam zahvalna što mi je oprostio", priznala je majka."Uz sinovljevu dozvolu, otkrila sam sve ovo kako bih pokazala koliko je tanak balans koji roditelji dece sa autizmom svakodnevno drže - između zaštite i objašnjavanja, između privatnosti i zastupanja, između razumevanja potreba i postavljanja granica. U tim nijansama živimo, iz dana u dan, ponekad iz sata u sat. Ponekad ne pogodim pravi odgovor, ali svi moji odgovori dolaze iz ljubavi.Za one koji nemaju ili ne poznaju decu poput mog sina, govorim ovo da podstaknem više empatije u svetu. Danas je previše lako brzopleto suditi tuđem detetu, tuđem roditeljstvu, posramiti ono što nam je 'neprihvatljivo'. Podstičem sve da uvek biraju radoznalost i saosećanje jer svi mi dajemo sve od sebe. A naša deca su neverovatna", ispričala je majka.Dijagnoza "autizam"Dijagnoza "autizam" se prvi put pojavila 1980. godine u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM), pod kategorijom "Pervazivni razvojni poremećaji". Pre toga, autizam se smatrao oblikom šizofrenije. Godine 1987. kriterijumi su prošireni da uključe blaže oblike autizma. Zbog toga, zajedno sa boljim alatima za rano otkrivanje i većom svešću, danas deluje kao da je autizam u porastu, iako smo samo postali bolji u njegovom prepoznavanju. U najnovijem DSM-u, vodi se kao poremećaj iz spektra autizma, sa oznakom nivoa podrške (od 1 do 3)."Moja deca su na nivou 1, što znači da im je potrebna podrška u prelasku između aktivnosti, u upravljanju opsesijama, kao i u snalaženju u uskim interesovanjima (poput odvoda). Na kraju sam zaključila - ne, neću toj besnoj neznanki otkrivati njegovu dijagnozu. Nije zaslužila da zna. Nije zaslužila objašnjenje. Možda bih u drugačijem kontekstu imala drugačiji odgovor", ispričala je majka.
2 Komentari
Sortiraj po: