Psiholozi otkrili kakav uticaj na ličnost ima redosled rođenja u porodici

Četvrtak, 26.08.2021.

08:39

Izvor: Super žena

Psiholozi otkrili kakav uticaj na liènost ima redosled roðenja u porodici IMAGE SOURCE
IMAGE DESCRIPTION

17 Komentari

Sortiraj po:

s

pre 2 godine

@asdf: Kako kome. Kakvog brata imam, bolje da ga nemam. Nasoj je porodici doneo toliko zla i brige da mi nije zao da kazem da bih volela da ga nemam. Ne bih u detalje

P76-er

pre 2 godine

Može... A i ne mora bit'...

Deca se vaspitavaju svojim ponašanjem...

Priča tu ne igra mnogo ulogu ako samo sediš i pričaš...

Srednje dete

pre 2 godine

Kao srednje dete, sa malom razlikom u godinama (razlika izmedju prvog i treceg deteta nepunih 4 godine) mogu da primetim da sam najsamostalnija i da od mene uvek svi ocekuju da budem razumna, dodjem kao neki porodicni psihijatar. Prva sam otisla od kuce, dosta sam nepoverljiva prema ljudima, dosta stroga prema sebi, uglavnom, iako imam i sestru i brata, oslanjam se iskljucivo na sebe i tako mi najlakse. Istina da sam navikla da delim i navikla na kompromise jer tako mi je citav zivot.
Sigurno da sam nekad pozelela da ja budem ona kojoj se sve moze, kojoj popustaju, ili ona cija postignuca svi prate, ali eto, sad sa 30+ kad pogledam, nekako nije lose bilo ni to sto sam nekako uvek mogla da prodjem 'ispod radara'...

malo psihologije i iskustva

pre 2 godine

ma kad si mali to je i lakse, imas drugare u vrticu.
Kad odrastes, samo onaj ko ima sestru i/ili brata zna sta to znaci u zivotu.
(asdf, 26. avgust 2021 10:36)

Uopste nije tako, neko moze imati jacu povezanost sa prijateljem nego sa siblingom. Nije vazno da li ti je neko brat ili drug vec kakav je tvoj odnos sa njim.

Batica

pre 2 godine

Nije ni tužno ni strašno biti jedinac.
Od malena naučiš da se igraš sam sa sobom, budeš kreativniji i maštovitiji, imao si više roditeljske pažnje pa samim tim imaš i više samopouzdanja i uopšte znanja. Ako se na vreme otrgneš od roditelja naučio si da se osloniš sam na sebe.
Naravno da i imati brata/sestru ima svojih prednosti i da je lepo i tako odrastati, samo kažem da biti jedinac nije nužno hendikep ni tužno detinjstvo.

ime

pre 2 godine

Nista spec nisam procitao.

Ono sto mogu reci iz licnog iskustva, drugo sam dete, ali i iz iskustva okoline: prva deca su blagoslovena nekim talentom, darom, koji mogu biti manje ili vise izrazeni. Da li je to slikanje, baratanje loptom, rano citanje i pisanje... kasnije su perfektni (ako su dobro usmereni) u svojim profesijama, a verovatno i perfekcionisti u nedozvoljenim radnjama (ako skrenu s puta), itd, itd...
Ono sto je meni interesantno je da su prva deca cesto iscasena, izvitoperena ili kako to da nazovem u njihovom karakteru i psihi. Imaju dijagnozu, il neku neurozu. I to pokazu kasnije, mozda u pubertetu, a sasvim sigurno u zrelosti. Necu da navodim sta sam sve vidjao, i cega sam svedok u svojoj porodici.

To je opazanje. A uzrok tome je, verovatno, i sto su prva deca. Te bastine greske svojih roditelja. Sad sam i ja roditelj, vidim da mi fali mera. Mera ljubavi, paznje, zastite... kao i mera kazne i kaznjavanja, te vaspitnih mera. Oni su nesigurni, jer smo mi kao roditelji bili nesigurni.

Ukratko.

Druga deca su stabilnija psihom, al i prosecnija intelektom, ili bar svojim dostignucima. Da ne ispadne kao neka etiketa, govorim o najvecem broju slucajeva. Mladji se slepaju o stariju decu, o milost roditelja koji ih razmaze, itd... Zahtevi nisu tako visoki kao za prvo. Koje uvek ima breme prvog i najstarijeg.

Itd, itd...

asdf

pre 2 godine

@DejanMi
ma kad si mali to je i lakse, imas drugare u vrticu.
Kad odrastes, samo onaj ko ima sestru i/ili brata zna sta to znaci u zivotu.

Бабинџем

pre 2 godine

Најстарије морају сви да слушају, најмлађем мора највише да се попушта, средње је нигде.

DejanMi

pre 2 godine

Neki dan citam da su kinezi dozvolili roditeljima radjanje i treceg djeteta jer nakon sto su dozvolili da imaju drugo dijete prije 15ak godina stopa nataliteta se nista nije promjenila. Pravilo o jednom djetetu je tamo vazilo od 50ih. Zamislite samo da niko nema brata ni sestru? Kakav tuzan zivot pogotovo kad ste mladi. Cak ne mozemo nase jedince porediti sa njima jer oni ne samo da nemaju brata ili sestre oni nemaju ni rodjaka,ni tetke ni strica, ni ujne,ni zaove,ni pase,ni jetreve..

Бабинџем

pre 2 godine

Најстарије морају сви да слушају, најмлађем мора највише да се попушта, средње је нигде.

DejanMi

pre 2 godine

Neki dan citam da su kinezi dozvolili roditeljima radjanje i treceg djeteta jer nakon sto su dozvolili da imaju drugo dijete prije 15ak godina stopa nataliteta se nista nije promjenila. Pravilo o jednom djetetu je tamo vazilo od 50ih. Zamislite samo da niko nema brata ni sestru? Kakav tuzan zivot pogotovo kad ste mladi. Cak ne mozemo nase jedince porediti sa njima jer oni ne samo da nemaju brata ili sestre oni nemaju ni rodjaka,ni tetke ni strica, ni ujne,ni zaove,ni pase,ni jetreve..

Batica

pre 2 godine

Nije ni tužno ni strašno biti jedinac.
Od malena naučiš da se igraš sam sa sobom, budeš kreativniji i maštovitiji, imao si više roditeljske pažnje pa samim tim imaš i više samopouzdanja i uopšte znanja. Ako se na vreme otrgneš od roditelja naučio si da se osloniš sam na sebe.
Naravno da i imati brata/sestru ima svojih prednosti i da je lepo i tako odrastati, samo kažem da biti jedinac nije nužno hendikep ni tužno detinjstvo.

ime

pre 2 godine

Nista spec nisam procitao.

Ono sto mogu reci iz licnog iskustva, drugo sam dete, ali i iz iskustva okoline: prva deca su blagoslovena nekim talentom, darom, koji mogu biti manje ili vise izrazeni. Da li je to slikanje, baratanje loptom, rano citanje i pisanje... kasnije su perfektni (ako su dobro usmereni) u svojim profesijama, a verovatno i perfekcionisti u nedozvoljenim radnjama (ako skrenu s puta), itd, itd...
Ono sto je meni interesantno je da su prva deca cesto iscasena, izvitoperena ili kako to da nazovem u njihovom karakteru i psihi. Imaju dijagnozu, il neku neurozu. I to pokazu kasnije, mozda u pubertetu, a sasvim sigurno u zrelosti. Necu da navodim sta sam sve vidjao, i cega sam svedok u svojoj porodici.

To je opazanje. A uzrok tome je, verovatno, i sto su prva deca. Te bastine greske svojih roditelja. Sad sam i ja roditelj, vidim da mi fali mera. Mera ljubavi, paznje, zastite... kao i mera kazne i kaznjavanja, te vaspitnih mera. Oni su nesigurni, jer smo mi kao roditelji bili nesigurni.

Ukratko.

Druga deca su stabilnija psihom, al i prosecnija intelektom, ili bar svojim dostignucima. Da ne ispadne kao neka etiketa, govorim o najvecem broju slucajeva. Mladji se slepaju o stariju decu, o milost roditelja koji ih razmaze, itd... Zahtevi nisu tako visoki kao za prvo. Koje uvek ima breme prvog i najstarijeg.

Itd, itd...

asdf

pre 2 godine

@DejanMi
ma kad si mali to je i lakse, imas drugare u vrticu.
Kad odrastes, samo onaj ko ima sestru i/ili brata zna sta to znaci u zivotu.

malo psihologije i iskustva

pre 2 godine

ma kad si mali to je i lakse, imas drugare u vrticu.
Kad odrastes, samo onaj ko ima sestru i/ili brata zna sta to znaci u zivotu.
(asdf, 26. avgust 2021 10:36)

Uopste nije tako, neko moze imati jacu povezanost sa prijateljem nego sa siblingom. Nije vazno da li ti je neko brat ili drug vec kakav je tvoj odnos sa njim.

Srednje dete

pre 2 godine

Kao srednje dete, sa malom razlikom u godinama (razlika izmedju prvog i treceg deteta nepunih 4 godine) mogu da primetim da sam najsamostalnija i da od mene uvek svi ocekuju da budem razumna, dodjem kao neki porodicni psihijatar. Prva sam otisla od kuce, dosta sam nepoverljiva prema ljudima, dosta stroga prema sebi, uglavnom, iako imam i sestru i brata, oslanjam se iskljucivo na sebe i tako mi najlakse. Istina da sam navikla da delim i navikla na kompromise jer tako mi je citav zivot.
Sigurno da sam nekad pozelela da ja budem ona kojoj se sve moze, kojoj popustaju, ili ona cija postignuca svi prate, ali eto, sad sa 30+ kad pogledam, nekako nije lose bilo ni to sto sam nekako uvek mogla da prodjem 'ispod radara'...

P76-er

pre 2 godine

Može... A i ne mora bit'...

Deca se vaspitavaju svojim ponašanjem...

Priča tu ne igra mnogo ulogu ako samo sediš i pričaš...

s

pre 2 godine

@asdf: Kako kome. Kakvog brata imam, bolje da ga nemam. Nasoj je porodici doneo toliko zla i brige da mi nije zao da kazem da bih volela da ga nemam. Ne bih u detalje

DejanMi

pre 2 godine

Neki dan citam da su kinezi dozvolili roditeljima radjanje i treceg djeteta jer nakon sto su dozvolili da imaju drugo dijete prije 15ak godina stopa nataliteta se nista nije promjenila. Pravilo o jednom djetetu je tamo vazilo od 50ih. Zamislite samo da niko nema brata ni sestru? Kakav tuzan zivot pogotovo kad ste mladi. Cak ne mozemo nase jedince porediti sa njima jer oni ne samo da nemaju brata ili sestre oni nemaju ni rodjaka,ni tetke ni strica, ni ujne,ni zaove,ni pase,ni jetreve..

Batica

pre 2 godine

Nije ni tužno ni strašno biti jedinac.
Od malena naučiš da se igraš sam sa sobom, budeš kreativniji i maštovitiji, imao si više roditeljske pažnje pa samim tim imaš i više samopouzdanja i uopšte znanja. Ako se na vreme otrgneš od roditelja naučio si da se osloniš sam na sebe.
Naravno da i imati brata/sestru ima svojih prednosti i da je lepo i tako odrastati, samo kažem da biti jedinac nije nužno hendikep ni tužno detinjstvo.

ime

pre 2 godine

Nista spec nisam procitao.

Ono sto mogu reci iz licnog iskustva, drugo sam dete, ali i iz iskustva okoline: prva deca su blagoslovena nekim talentom, darom, koji mogu biti manje ili vise izrazeni. Da li je to slikanje, baratanje loptom, rano citanje i pisanje... kasnije su perfektni (ako su dobro usmereni) u svojim profesijama, a verovatno i perfekcionisti u nedozvoljenim radnjama (ako skrenu s puta), itd, itd...
Ono sto je meni interesantno je da su prva deca cesto iscasena, izvitoperena ili kako to da nazovem u njihovom karakteru i psihi. Imaju dijagnozu, il neku neurozu. I to pokazu kasnije, mozda u pubertetu, a sasvim sigurno u zrelosti. Necu da navodim sta sam sve vidjao, i cega sam svedok u svojoj porodici.

To je opazanje. A uzrok tome je, verovatno, i sto su prva deca. Te bastine greske svojih roditelja. Sad sam i ja roditelj, vidim da mi fali mera. Mera ljubavi, paznje, zastite... kao i mera kazne i kaznjavanja, te vaspitnih mera. Oni su nesigurni, jer smo mi kao roditelji bili nesigurni.

Ukratko.

Druga deca su stabilnija psihom, al i prosecnija intelektom, ili bar svojim dostignucima. Da ne ispadne kao neka etiketa, govorim o najvecem broju slucajeva. Mladji se slepaju o stariju decu, o milost roditelja koji ih razmaze, itd... Zahtevi nisu tako visoki kao za prvo. Koje uvek ima breme prvog i najstarijeg.

Itd, itd...

malo psihologije i iskustva

pre 2 godine

ma kad si mali to je i lakse, imas drugare u vrticu.
Kad odrastes, samo onaj ko ima sestru i/ili brata zna sta to znaci u zivotu.
(asdf, 26. avgust 2021 10:36)

Uopste nije tako, neko moze imati jacu povezanost sa prijateljem nego sa siblingom. Nije vazno da li ti je neko brat ili drug vec kakav je tvoj odnos sa njim.

Бабинџем

pre 2 godine

Најстарије морају сви да слушају, најмлађем мора највише да се попушта, средње је нигде.

asdf

pre 2 godine

@DejanMi
ma kad si mali to je i lakse, imas drugare u vrticu.
Kad odrastes, samo onaj ko ima sestru i/ili brata zna sta to znaci u zivotu.

P76-er

pre 2 godine

Može... A i ne mora bit'...

Deca se vaspitavaju svojim ponašanjem...

Priča tu ne igra mnogo ulogu ako samo sediš i pričaš...

Srednje dete

pre 2 godine

Kao srednje dete, sa malom razlikom u godinama (razlika izmedju prvog i treceg deteta nepunih 4 godine) mogu da primetim da sam najsamostalnija i da od mene uvek svi ocekuju da budem razumna, dodjem kao neki porodicni psihijatar. Prva sam otisla od kuce, dosta sam nepoverljiva prema ljudima, dosta stroga prema sebi, uglavnom, iako imam i sestru i brata, oslanjam se iskljucivo na sebe i tako mi najlakse. Istina da sam navikla da delim i navikla na kompromise jer tako mi je citav zivot.
Sigurno da sam nekad pozelela da ja budem ona kojoj se sve moze, kojoj popustaju, ili ona cija postignuca svi prate, ali eto, sad sa 30+ kad pogledam, nekako nije lose bilo ni to sto sam nekako uvek mogla da prodjem 'ispod radara'...

s

pre 2 godine

@asdf: Kako kome. Kakvog brata imam, bolje da ga nemam. Nasoj je porodici doneo toliko zla i brige da mi nije zao da kazem da bih volela da ga nemam. Ne bih u detalje