Nije moglo drugacije
pre 14 godina
Mi smo isli u isti razred, druzili se, vracali se zajedno kuci duzim putem... Prepisivao je domace iz matematike i fizike od mene, zasmejavao i poklanjao ruze kradene iz okolnih basti. Dao mi je nadimak po kome su me svi znali. Bili smo stalno zajedno, ali ne secam se da sam bila zaljubljena u njega, mastala i zelela nesto vise. Stanje stvari je bilo takvo kakvo je, i po meni, sve je bilo na svom mestu.
Bilo je rano leto, vrucina, mi bili na praksi, umorili se, oznojili, a popilo se i po neko pivo… Posle podne imamo trening iz streljastva, spremali se za neko takmicenje. Nema razloga da idem kuci, kad bih sve vreme koje imam i onako provela u putu do tamo i nazad. Svraticemo zato oboje kod njega da se odmorimo i istusiramo, niko od njegovih nije kuci.
Osvezena, leskarim na kaucu u prijatnoj hladovini sobe dok je on u kupatilu. Napolju sija sunce, cuje se decija cika, i ja ustanem da bacim oko kroz prozor. Malo mi se zavrti u glavi od naglog ustajanja, pa me zabljesne sunce kad razgrnem zavesu. Utom iz kupatila u sobu ulazi on, i tu mi se definitivno pamet pomuti. Bljesne mi pred ocima u delicu sekunde, crna kosa crnja od mraka u kojoj se presijavaju zaostale kapljice vode, duboke, tople oci plisanog pogleda, siroka ramena, savrseno izvajani listovi, sva ta snaga umotana u taj bade mantil... brzinski mi se premota film od trenutka kada smo se po prvi put sreli... naprasno shvatim da hej, nismo vise deca! A on ide ka meni kao da tacno zna gde je krenuo i sta hoce, to je neupitno. I u treptaj oka, u dva –tri koraka je tu. I kraj, kratak spoj...
Na onaj trening smo zakasnili... Proveli smo leto zajedno, a onda svako na svoju stranu, svako za svojim snovima. Moj nadimak je ostao, preziveo sve ove godine. I secanje na dane kada sam po prvi put okusila ljubav.
12 Komentari
Sortiraj po: