Složena i opasna vremena za srpske umerenjake
Subota, 23.02.2008.
11:45
Autor: Vilijem Montgomeri
Slozena i opasna vremena za srpske umerenjake Kosovski Albanci predvodjeni Hasimom Tacijem odigrali su svoju ulogu veoma dobro. Svoje akcije koordinirali su s Evropskom unijom i Sjedinjenim Drzavama, strpljivo podnoseci nekoliko odlaganja. Iako je odluka nazvana "unilateralna deklaracija o nezavisnosti" (UDN), u tome nema niceg unilateralnog. Sve akcije i njihove sekvence bile su dogovorene s EU i SAD, svaki korak. Mozemo ocekivati da ce Taci nastaviti da bude direktan. On se eksplicitno izjasnjava za Ahtisarijev plan i nastavlja napore da pridobije srpsku zajednicu. A zasto i ne bi? Zna veoma dobro da ce kosovski Srbi odbaciti sve pokusaje pomirenja i da ga takvi gestovi apsolutno nista ne kostaju. On zna da je od presudne vaznosti da to radi kako bi ocuvao podrsku SAD i EU. Kljucni test za Tacijevu vladu usledice, medjutim, za nekoliko meseci kad izbledi euforija koja okruzuje nezavisnost i kad ona bude morala da sidje na zemlju i pozabavi se svakodnevnim poslovima. Izazovi ce biti ogromni. Ekonomija prakticno ne postoji i suvise je zavisna od medjunarodne pomoci i doznaka radnika u inostranstvu. Politicke partije kosovskih Albanaca slazu se samo kad je rec o nezavisnosti i ni o cemu drugom. Mladja generacija Albanaca pogodjena je znatno smanjenim obrazovnim mogucnostima tokom 1990-ih. Zbog suzenih mogucnosti Albanaca u vreme Miloseviceve vlasti, postoji nedostatak administrativnih i upravljackih eksperata. Nivo nezaposlenosti je visok, a izgledi za strane investicije vrlo mali. Konacno, nova zemlja Kosovo suocava se s neprijateljski raspolozenim severnim susedom (Srbijom), koja joj blokira kljucne puteve pristupa zapadnoj Evropi, kao i sa zestokim unutrasnjim izazovima koje suverenitetu postavljaju kosovski Srbi. Evropska unija je sada (nekako nevoljno) prihvatila izazov da obezbedi medjunarodno nadgledanje ovog procesa, znajuci veoma dobro njegovu slozenost i visoku cenu. Stavise, to je uradila secajuci se ranijih, neuspesnih testova svojih kapaciteta u pocetnim fazama raspada Jugoslavije. Misija EU na Kosovu (EULEX) zamenjuje UNMIK misiju koja je u mnogo cemu bila neuspesna. Bio bi to tezak posao u svim uslovima, ali je realnost takva da najveci deo vremena i sredstava u bliskoj buducnosti nece biti posveceni izgradnji drzave, vec bavljenju problemima, provokacijama i izazovima kosovskih Srba i same Srbije. U tom pogledu vecina zapadnih analiticara (cak i neki umereni srpski politicari koji bi to trebalo bolje da znaju) izvlaci veoma opasne i netacne pretpostavke. Pre svega, da je srpska ljutnja zbog UDN poput letnje oluje koja ce proci. Sve sto bi trebalo uraditi, misle oni, jeste da se saceka i pusti srpskim nacionalistima da se "iskale" i izadju iz sistema. Onda ce se polako svi vratiti uobicajenim poslovima i na Kosovu, gde ce poceti spori proces pomirenja sa srpskim oblastima i sa samom Srbijom. To nije izvesno. Za Srbe poput premijera Kostunice i radikale, bitka za Kosovo ni izbliza nije okoncana. Ona je samo usla u drugaciju fazu. Iako ce Srbija nastaviti da se protivi svakom priznanju Kosova na medjunarodnoj sceni, stvarno bojno polje je samo Kosovo. Srbija ce koristiti sva moguca sredstva (osim direktnog slanja svojih oruzanih snaga) da demonstrira svoj neprekinuti suverenitet nad Kosovom. Iako odnosi kosovskih Srba s UNMIK, privremenom vladom i parlamentom nikad nisu bili dobri, odsad ce biti mnogo gori. Tesko je, na primer, videti kako ce bilo koji Srbin biti u stanju da ucestvuje u radu kosovskog parlamenta, u vladi u bilo kom svojstvu (ukljucujuci i to da prima platu kao policajac, lekar, ili bilo sta drugo); ili cak da radi za novu misiju EU na Kosovu ili odlazecu UNMIK organizaciju. Tesko je zamisliti kako bi bilo koji Srbin bio u stanju da radi za strane ambasade koje predstavljaju zemlje koje su priznale nezavisnost Kosova. Kosovski Srbi nece placati nikakav porez novoj vladi. I ako neki Srbi, posebno u juznim delovima Kosova mozda pozele da urade nesto od navedenog, bice snazno odvraceni da to cine. Bice vidjeni "kao kvislinzi", izdajice sopstvenog naroda. Srbija ce uspostaviti svoje ministarske kancelarije na Kosovu, da bi se videlo kako obavlja normalne funkcije vlade. Izazov za novu EU misiju, KFOR i vladu kosovskih Albanaca bice koliko daleko ce dozvoliti Srbima da demonstriraju te znakove suvereniteta i slicne provokacije. Iskusenje ce biti da daju Srbima bar u pocetku, mnogo slobode, uz (pogresnu) nadu da ce se vremenom tenzije stisati i da ce se situacija zatim postepeno popravljati. Valja ponoviti da je ovakva vrsta razmisljanja zasnovana na pogresnoj premisi da je bitka u sustina zavrsena. Nije. U samoj Srbiji, umereni i oni koji i dalje zele evropsku buducnost, naci ce se iznova na pogresnoj nozi, u defanzivi i primorani da sve vise odstupaju. U nedeljama koje dolaze, prakticno sve inicijative poticace od premijera Kostunice. To obuhvata i dodatne korake (osim ljute retorike, povlacenje ambasadora, ogranicavanje pristupa ambasadorima u Beogradu) koje namerava da preduzme protiv zemalja koje su priznale Kosovo, posebno protiv SAD koje smatra najodgovornijim. Tu je i pitanje koliko ce daleko on i ostali podstrekivati kosovske Srbe da tekucu podelu Kosova ucine i teskom i provokativnom. Ovo su slozena i opasna vremena za srpske umerenjake koji i dalje zele evropsku buducnost. Oni su uhvaceni u procep izmedju tvrdnji da su nedovoljno patriotski opredeljeni u presudnim vremenima istorije svoje zemlje, i zamerki da su slabi i neodlucni da potpuno primene mandat koji su dobili na nedavnim predsednickim izborima. Sada im je najpotrebnije, vise nego ista drugo, da se sloze medjusobno oko "crvene linije" preko koje apsolutno nece preci - cak i ako to znaci da napuste vladinu koaliciju i izdrze bes nacionalista. Pogled iz Cavtata Vilijem Montgomeri U nedelju 17. februara, jedno poglavlje u istoriji Kosova je okoncano, a drugo je pocelo. Za kosovske Albance bio je to dan kad su dobili dugo ocekivanu nezavisnost i slavili taj dogadjaj. Za Srbe je to bila nepravedna i nezakonita kradja kolevke njihove civilizacije. Za UN je to bio jos jedan znak irelevantnosti i bespomocnosti kad je rec o najvaznijim medjunarodnim pitanjima. Za Evropsku uniju bio je to pocetak najveceg izazova koji je preduzela "van svojih granica". Iako su zemlje koje podrzavaju nezavisnost beskonacno ponavljale da je Kosovo jedinstven slucaj i da nije presedan za bilo gde drugde, to nije donelo neku utehu zemljama koje se suocavaju s izazovima separatistickih tendencija kao sto su Spanija (Baski), Irak (Kurdi), Kina (Tajvan), Rusija (Cecenija) i Bosna (Republika Srpska). U isto vreme, regioni poput Abhazije i Juzne Osetije u Gruziji zauzete su pripremanjem sopstvenih rezolucija o nezavisnosti, gotovo sigurno uz rusku pomoc.
Kosovski Albanci predvođeni Hašimom Tačijem odigrali su svoju ulogu veoma dobro. Svoje akcije koordinirali su s Evropskom unijom i Sjedinjenim Državama, strpljivo podnoseći nekoliko odlaganja. Iako je odluka nazvana "unilateralna deklaracija o nezavisnosti" (UDN), u tome nema ničeg unilateralnog. Sve akcije i njihove sekvence bile su dogovorene s EU i SAD, svaki korak.
Možemo očekivati da će Tači nastaviti da bude direktan. On se eksplicitno izjašnjava za Ahtisarijev plan i nastavlja napore da pridobije srpsku zajednicu. A zašto i ne bi? Zna veoma dobro da će kosovski Srbi odbaciti sve pokušaje pomirenja i da ga takvi gestovi apsolutno ništa ne koštaju. On zna da je od presudne važnosti da to radi kako bi očuvao podršku SAD i EU.
Ključni test za Tačijevu vladu uslediće, međutim, za nekoliko meseci kad izbledi euforija koja okružuje nezavisnost i kad ona bude morala da siđe na zemlju i pozabavi se svakodnevnim poslovima. Izazovi će biti ogromni. Ekonomija praktično ne postoji i suviše je zavisna od međunarodne pomoći i doznaka radnika u inostranstvu. Političke partije kosovskih Albanaca slažu se samo kad je reč o nezavisnosti i ni o čemu drugom. Mlađa generacija Albanaca pogođena je znatno smanjenim obrazovnim mogućnostima tokom 1990-ih. Zbog suženih mogućnosti Albanaca u vreme Miloševićeve vlasti, postoji nedostatak administrativnih i upravljačkih eksperata. Nivo nezaposlenosti je visok, a izgledi za strane investicije vrlo mali. Konačno, nova zemlja Kosovo suočava se s neprijateljski raspoloženim severnim susedom (Srbijom), koja joj blokira ključne puteve pristupa zapadnoj Evropi, kao i sa žestokim unutrašnjim izazovima koje suverenitetu postavljaju kosovski Srbi.
Evropska unija je sada (nekako nevoljno) prihvatila izazov da obezbedi međunarodno nadgledanje ovog procesa, znajući veoma dobro njegovu složenost i visoku cenu. Štaviše, to je uradila sećajući se ranijih, neuspešnih testova svojih kapaciteta u početnim fazama raspada Jugoslavije. Misija EU na Kosovu (EULEX) zamenjuje UNMIK misiju koja je u mnogo čemu bila neuspešna. Bio bi to težak posao u svim uslovima, ali je realnost takva da najveći deo vremena i sredstava u bliskoj budućnosti neće biti posvećeni izgradnji države, već bavljenju problemima, provokacijama i izazovima kosovskih Srba i same Srbije.
U tom pogledu većina zapadnih analitičara (čak i neki umereni srpski političari koji bi to trebalo bolje da znaju) izvlači veoma opasne i netačne pretpostavke. Pre svega, da je srpska ljutnja zbog UDN poput letnje oluje koja će proći. Sve što bi trebalo uraditi, misle oni, jeste da se sačeka i pusti srpskim nacionalistima da se "iskale" i izađu iz sistema. Onda će se polako svi vratiti uobičajenim poslovima i na Kosovu, gde će početi spori proces pomirenja sa srpskim oblastima i sa samom Srbijom.
To nije izvesno. Za Srbe poput premijera Koštunice i radikale, bitka za Kosovo ni izbliza nije okončana. Ona je samo ušla u drugačiju fazu. Iako će Srbija nastaviti da se protivi svakom priznanju Kosova na međunarodnoj sceni, stvarno bojno polje je samo Kosovo. Srbija će koristiti sva moguća sredstva (osim direktnog slanja svojih oružanih snaga) da demonstrira svoj neprekinuti suverenitet nad Kosovom. Iako odnosi kosovskih Srba s UNMIK, privremenom vladom i parlamentom nikad nisu bili dobri, odsad će biti mnogo gori.
Teško je, na primer, videti kako će bilo koji Srbin biti u stanju da učestvuje u radu kosovskog parlamenta, u vladi u bilo kom svojstvu (uključujući i to da prima platu kao policajac, lekar, ili bilo šta drugo); ili čak da radi za novu misiju EU na Kosovu ili odlazeću UNMIK organizaciju. Teško je zamisliti kako bi bilo koji Srbin bio u stanju da radi za strane ambasade koje predstavljaju zemlje koje su priznale nezavisnost Kosova. Kosovski Srbi neće plaćati nikakav porez novoj vladi. I ako neki Srbi, posebno u južnim delovima Kosova možda požele da urade nešto od navedenog, biće snažno odvraćeni da to čine. Biće viđeni "kao kvislinzi", izdajice sopstvenog naroda. Srbija će uspostaviti svoje ministarske kancelarije na Kosovu, da bi se videlo kako obavlja normalne funkcije vlade.
Izazov za novu EU misiju, KFOR i vladu kosovskih Albanaca biće koliko daleko će dozvoliti Srbima da demonstriraju te znakove suvereniteta i slične provokacije. Iskušenje će biti da daju Srbima bar u početku, mnogo slobode, uz (pogrešnu) nadu da će se vremenom tenzije stišati i da će se situacija zatim postepeno popravljati. Valja ponoviti da je ovakva vrsta razmišljanja zasnovana na pogrešnoj premisi da je bitka u suština završena. Nije.
U samoj Srbiji, umereni i oni koji i dalje žele evropsku budućnost, naći će se iznova na pogrešnoj nozi, u defanzivi i primorani da sve više odstupaju. U nedeljama koje dolaze, praktično sve inicijative poticaće od premijera Koštunice. To obuhvata i dodatne korake (osim ljute retorike, povlačenje ambasadora, ograničavanje pristupa ambasadorima u Beogradu) koje namerava da preduzme protiv zemalja koje su priznale Kosovo, posebno protiv SAD koje smatra najodgovornijim. Tu je i pitanje koliko će daleko on i ostali podstrekivati kosovske Srbe da tekuću podelu Kosova učine i teškom i provokativnom. Ovo su složena i opasna vremena za srpske umerenjake koji i dalje žele evropsku budućnost. Oni su uhvaćeni u procep između tvrdnji da su nedovoljno patriotski opredeljeni u presudnim vremenima istorije svoje zemlje, i zamerki da su slabi i neodlučni da potpuno primene mandat koji su dobili na nedavnim predsedničkim izborima. Sada im je najpotrebnije, više nego išta drugo, da se slože međusobno oko "crvene linije" preko koje apsolutno neće preći - čak i ako to znači da napuste vladinu koaliciju i izdrže bes nacionalista.
Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.
Komentari 12
Pogledaj komentare