ZAŠTO SE TO DEŠAVA?

On nema pojma, ali ima samopouzdanje; Ona zna sve, ali se pita da li je dovoljno dobra

Postoji jedan zanimljiv trenutak u životu žene kada shvati da možda nije problem u tome što nema dovoljno samopouzdanja, već u tome što je ceo život učena da ga pažljivo dozira. Da ne bude preglasna, preambiciozna, previše zahtevna, previše sigurna u sebe...

04.10.2026.

18:00

Autor:  Marija Šarčević Marija Šarčević

0
On nema pojma, ali ima samopouzdanje; Ona zna sve, ali se pita da li je dovoljno dobra
KieferPix/Shutterstock

Podeli:

Postoji jedna prilično fascinantna razlika između muškaraca i žena koja nema nikakve veze sa hormonima, genetikom ili onom večitom pričom da su žene "komplikovane", a muškarci "jednostavni". Zove se confidence gap – jaz u samopouzdanju.

U najkraćem, žene su često sklonije da potcene sopstvene sposobnosti, dok su muškarci spremniji da precene svoje.

I sada dolazimo do zabavnog dela.

Muškarac pročita oglas za posao u kojem piše: "Potrebno je pet godina iskustva, poznavanje šest programa, tri jezika i sposobnost da samostalno upravljate svemirskim brodom".

On ima dve od tih stvari. Prijavi se.

Žena pročita isti oglas i pomisli: "Pa... nemam baš sve uslove". Zatvori oglas.

Muškarac dobije intervju. Žena dobije još jedan razlog da se pita da li je dovoljno dobra. Naravno, ovo je karikatura, ali upravo u toj karikaturi postoji nešto što istraživanja već decenijama pokušavaju da objasne.

Žene češće traže dokaz da su dovoljno dobre. Muškarci češće krenu od pretpostavke da jesu.

Confidence gap ne znači da je svaka žena nesigurna i svaki muškarac pun sebe. Niti znači da žene nemaju samopouzdanje.

Problem je mnogo suptilniji.

On nema pojma, ali ima samopouzdanje; Ona zna sve, ali se pita da li je dovoljno dobra
Ground Picture/Shutterstock

Radi se o tome koliko smo spremni da verujemo sebi pre nego što dobijemo potvrdu spolja.

Žene su često odgajane da budu odgovorne, savesne, pripremljene, pristojne i da ne precenjuju sebe. Od devojčica se očekuje da budu dobre učenice, da ne budu "previše glasne", da ne budu neprijatne, da ne deluju umišljeno.

Dečak koji digne ruku i pogreši može da bude "samouveren".

Devojčica koja uradi isto može da bude ocenjena kao "napadna".

To je jedna od važnih razlika.

Devojčice vrlo rano uče da postoji kazna za pogrešnu procenu sopstvene vrednosti.

Nemoj da se praviš važna.

Nemoj da se hvališ.

Nemoj da budeš preglasna.

Nemoj da misliš da si bolja od drugih.

Nemoj da izgledaš umišljeno.

A onda, kada odraste, ista ta žena dobije savet da "samo bude samouverenija".

Žene su naučene da budu tačne. Muškarci da budu sigurni. Ovo je možda i najveća ironija. Žene često pokušavaju da budu kompetentne pre nego što se predstave kao kompetentne.

Žena može imati deset godina iskustva, rezultate iza sebe i odlične preporuke – ali će i dalje razmišljati o jednoj stvari koju ne zna. Muškarac može imati polovinu tog iskustva i razmišljati o tome kako će objasniti da je upravo on idealan kandidat.

On nema pojma, ali ima samopouzdanje; Ona zna sve, ali se pita da li je dovoljno dobra
Jacob Lund/Shutterstock

Nije problem u tome što muškarci "lažu", a žene "govore istinu". Problem je što se različito odnosimo prema nesavršenosti.

Muškarac često vidi nedostatak kao nešto što može da se nadoknadi. Žena ga vidi kao dokaz da možda još nije spremna.

A tu je i strah od kazne.

Samopouzdanje nije samo pitanje toga koliko dobro poznajemo svoje sposobnosti. Važno je i šta mislimo da će se dogoditi ako pogrešimo. A žene često imaju više razloga da razmišljaju o posledicama. Ako je muškarac direktan, može biti viđen kao odlučan. Ako je žena direktna, može biti "teška".

Samopouzdanje teško raste u okruženju u kojem se za njegovo pokazivanje plaća društvena cena.

Najgora stvar koju smo uradili ženama jeste što smo im prodali ideju da prvo moraju da budu spremne.

To zvuči odgovorno, ali u stvarnosti može da bude zamka.

"Prvo završi još jedan kurs."

"Prvo stekni još iskustva."

"Prvo se dovoljno pripremi."

"Prvo budi sigurna da možeš."

A onda se desi nešto veoma nepravedno: žena čeka da se oseti spremno. Muškarac krene. I usput postane spreman.

Samopouzdanje, naime, često ne dolazi pre akcije. Dolazi posle nje. Upravo zato je confidence gap toliko nezgodan: ako čekaš da prvo poveruješ u sebe, možeš propustiti iskustva koja bi ti pomogla da u sebe zaista poveruješ.

Ali postoji još jedna neprijatna istina.

Ne treba ženama samo govoriti:

"Verujte više u sebe".

On nema pojma, ali ima samopouzdanje; Ona zna sve, ali se pita da li je dovoljno dobra
Shutterstock/lzf

To je možda najjeftiniji savet na svetu. Ako je problem individualan, onda je rešenje jednostavno: poradite na sebi.

Ali ako je deo problema nastao kroz godine različitih očekivanja, društvenih kazni i stereotipa, onda nije dovoljno da ženama održimo motivacioni govor i pošaljemo ih kući. Nije žena dužna da bude beskrajno samouverena kako bi kompenzovala okruženje koje joj je godinama govorilo da bude skromna.

I zato je važno razlikovati samopouzdanje od kompetencije.

Učitavanje...

Zato možda nije pitanje "Zašto žene nemaju dovoljno samopouzdanja?".

Možda je bolje pitanje:

Zašto žene toliko često osećaju da moraju da dokažu da ga zaslužuju?

Jer žena koja kaže "ja to mogu" i dalje može da izazove mnogo više pitanja nego muškarac koji kaže isto.

Samopouzdanje nije uvek dokaz da znaš da možeš. Ponekad je samo spremnost da probaš pre nego što imaš garanciju da hoćeš.

A žene možda nisu manje sposobne da rizikuju. Možda su samo mnogo bolje naučene da prvo izračunaju cenu greške.