Rado ne ide hrvat u vojnike

Rado ne ide hrvat u vojnike - Prasnik runolista... to me podsjeca na tim bilding na Velebitu. Egzekjutiv menadzer nas izveo iz landrovera i ubrao runolist, pa mi ga uvalio u ruku i veli: prodaj mi ovaj cvijet. - Prodaj mi ovaj cvijet?! - zapitat ce drugi, tek da nesto kaze. - Aha. Veli: da vidim kako ces me uvjeriti da ga kupim. Nitko nece pretjerano obracati paznju na njihov razgovor. Cut ce se samo naizmjenicno srkanje. - A gdje si sluzio tim bilding? - prekinut ce sad sutnju treci. - Senj-Paklenica, srpanjska dvije tisuce osme. - Nemoj zajebavat?! - trgnut ce se ovaj, iznenada zainteresiran. - Koji rod? - Ti-mobajl, kriejtiv menadzment. - Ja sam bio listopadska. - Ti-mobajl? - Aha. Mi smo bili na Pagu. Jel vama u hjuman risoursiz bio Culibrk? - Kako nije, strasni Cula. Svako jutro Rahmanjinov i nescafe s vanilijom, sjecas se? - I ne dao ti bog da stavis secer ili hladno mlijeko. Odmah za kaznu rastavi, sastavi i nadogradi aj-foun, pa mu podigni hardver. - Da, da, aj-foun, kako si se toga sjetio?! To su bila vremena... - Aha. Danas klinci i ne znaju sta je tim bilding. Nisu oni u zivotu digli nista teze od tri gigabajta sa Ju-tjuba. - Pih, kriejtiv menadzment! - zacut ce se iznenada prezriv glas s dna sanka, gdje ce najstariji medju njima zamisljeno vrtjeti slamku u praznoj casi. - A gdje si ti sluzio? - okrenut ce se prema starome onaj prvi. - Suti - prekinut ce ga kolega. - On je bio u specijalcima. Biznis lidersip, kod Dzeka Velca. - Zelena beretka, ha? - uzvratit ce razdrazljivo drcni creative manager. - Mala, daj lideru jedan poslovni fajv o klok s mlijekom. - Ne, hvala - nece se ni osvrnuti Welchov veteran, umorno vadeci iz sakoa svoj BlackBerry. - Halo, lideru, mislis da te se bojim?! - nastavit ce provocirati onaj. - Brrrr, evo sam se ziv usro! - Gospodine, molim vas da ne psujete - strogo ce upozoriti konobarica, i sankom ce opet zavladati tisina, prekidana tek srkanjem i brujanjem elektricnog sokovnika. Tako ce za koju godinu - boje se strazari nacionalne muskosti - izgledati muske cakule u hrvatskim mlijecnim restoranima. Zaista, o cemu ce muskarci razgovarati kad se podnapiju, cime ce nedorasli muzjaci impresionirati od dosade obnevidjele zenke kad vise ne bude klasicnih vojnickih prica s mirisom jutarnjeg gulasa i noznih gljivica? Kad ne bude vise najboljeg prijatelja iz Zupanje i strasnog porucnika Mrkog, kad ne bude one budale iz Otocca sto mu je u cizmu ispraznio teglu majoneze i ludog Pitona iz Krnjaka sto je veseljka mogao izdrkati tako da se spermom dobaci do stropa? Za koji dan na odsluzenje vojnog roka krece posljednja generacija hrvatskih regruta. S kolodvora hrvatskih gradova, ispraceni Fabijanom, Zankom, Thompsonom i ostalim muzickim zeljama sire obitelji, otici ce zbunjeni djecaci, da bi pred sljedece proljece u zagrljaj uplakanim majkama stigli neobrijani gelipteri vaznih izraza lica, posljednji narastaj cuvara vojnickih mitova. Doskora ce njihove dosadne price postati nerazumljive poput prica ostarjelih kolekcionara gramofonskih ploca, vojnik ce postati profesija kao i svaka druga, trazit ce Hrvatska vojska novinskim oglasima tenkiste s polozenim vozackim ispitom i generale sa zavrsenom obrtnickom skolom, i nitko se vise nece sjecati vremena kad je sva muska celjad u drzavi nakon mature trpana u druge razrede prljavih vlakova i deportirana u sive logore na drugom kraju drzave, takozvane vojarne, gdje su ih ucili kako se pravilno i na koju stranu vojnik baca kad na primjer primjera americki/ruski/njemacki/albanski/srpski ili koji vec agresor baci na nas atomsku bombu. Ne ceka nas bas svijetla buducnost, upozoravaju strazari nacionalne muskosti, zabrinuti za mladice koji ce bez nemilosrdnog drila i jutarnjih kaljenja na zaledjenim poligonima starih austrijskih i jugoslavenskih kasarni jednostavno ostati ono sto su bili prije nego sto su stasali za uniformu: pickice. Iz muske perspektive, naime, buducnost Hrvatske je prilicno ruzicasta. Tko nije za vojsku, nije ni za zenu - govorilo se nekad, i nije to bila zajebancija. Prasinari Jugoslavenske narodne armije mogu vam posvjedociti, svatko od njih imao je u vodu onog bolezljivog jadnika iz Vladicinog Hana sto ga je okrutna lijecnicka komisija proglasila nesposobnim, pa je godinama, svakih nekoliko mjeseci, dolazio na kapiju i molio da ga prime u vojsku, da ne sramoti oca i da bi se mogao zeniti. Zelena knjizica s pecatom vojne poste bila je administrativni certifikat muskosti, i tek nakon toga golobrada, bespolna mamina maza pretvarala se u rasnog balkanskog muzjaka, tek kao ovjereni muskarac koji zna rastaviti pusku M-48 mogao je nas Muskarac udariti majku kad mu donese hladni kakao. - Zlato mamino postalo je muskarac - orosile bi se staroj majci oci od neke nejasne tuge, kao da je s ona prednja dva zuba zauvijek izgubila i sina. A otac, nadut od silnog ponosa, ponudio bi svome junaku prvu cigaretu. Eh da, tako je to bilo - pricat ce jos neko vrijeme sa sjetom posljednji hrvatski muskarci, gledajuci maloljetne kretene kako nakon srednje skole zgubidane po internetu i ratuju na WarCraftu, umjesto da se u nekoj lickoj kasarni, na jutarnjoj magli, goli do pasa peru studenom vodom, jedu tiranosauretinu iz konzerve, trce s dvadeset pet kilograma teskom stanicom na ledjima i bjesomucno u blatnom jarku vrte rucicu induktorskog telefona, dok narednik galami: "Jer sta, pametnjakovicu? Sta na primjer primjera ako zona neprijateljskog djelovanja nije pokrivena signalom Ti-mobajla?!!?" Eh da, tako je to bilo u vrijeme kad je vojska od nas pravila ljude. Zato je, ako se mene pita, hrvatska Vlada ipak pomalo brzopleto donijela odluku o ukidanju obaveznog vojnog roka: posve je, naime, nejasno koji ce drzavni resor sada biti zaduzen za to. Za pravljenje ljudi. Necete mi valjda reci da ce to biti Ministarstvo znanosti i obrazovanja, i da ce nam fakulteti od djece praviti ljude? Ne prave se ljudi preko noci, kazat ce vam prvoborci sto su ono JNA NIS 1981 na podlaktici prepravljali u BOJNA DRNIS 19-8-1991, mada bi se vi, civilna laicad, zakleli da su vas roditelji napravili upravo preko noci. Vojska ce od tebe napraviti covjeka - druga je klasicna teza koju smo bar jednom kao golobrade pickice culi svi mi sto smo odrasli prije nego je dosla vladavina civila, takozvana civilizacija. Vojska ce od tebe napraviti covjeka - rekao bi i meni otac, nakon svakog bezuspjesnog pokusaja da me uljudi i osisa, i danas, kad razmisljam o tome, znam da je bio u pravu. U vojsci sam prvi put u zivotu pospremio svoj krevet i slozio carape i cipele, ali i popio prvu rakiju i zapalio prvu cigaretu. Prvi put sam bacio noz i pucao iz vatrenog oruzja, prvi put se potukao, samo u tih godinu dana ja - beznadno cijepljen od svakog oblika nasilja - znao sam docekivati jutra krvavih usta, u jarku pokraj kafane Drumski raj u Svilajncu. Vojska je od mene napravila covjeka, mada nekako do pola, jer nikad poslije nisam ni pucao niti se potukao, a bogami ni pospremio krevet. Bit ce da je to zato sto sam upisao fakultet i nikad nisam odsluzio ona tri dodatna mjeseca. I priznajem, osjecam se nekako posramljeno okruzen za sankom tetoviranim muskarcinama od kojih je vojska istesala ljude sto se svako jutro tusiraju, briju i pospremaju krevet, sami peru gace i peglaju kosulje, vrijedne dakle muze sto barem jednom tjedno pokupe pikavce oko kuce, u vrtu slazu kamenje u obliku srca i cetkicom za zube laste parket u dnevnoj sobi. Pa ako je vojska od nas pravila takve ljude, mislim se ja sada, ako je sve ove ljude oko nas napravila vojska - ako je vojska dakle ljudima napravila i Ratka Mladica i Arkana, i Sljivancanina i Milu Mrksica, i Blagoja Adzica i Veljka Kadijevica, i Mercepa i Glavasa, i Gotovinu i Norca, i Ramba i Muniba Suljica, ako su svi oni jednom davno bili prestraseni djecaci pred strogim vodnikom iz Novog Pazara, ako su onog mladog, perspektivnog porucnika sto je nozem izbo zarucnicu covjekom napravili ni manje ni vise nego vrhunski proizvodjaci ljudi iz americkog West Pointa, ako je vojska napravila covjeka i od svakog onog gustera iz Pule, Nisa, Bilece, Batajnice, Dracevca i Kukuzovca sto je u vojsci naucio rukovati puskom i nozem, zavrtati vratove, lomiti ruke i biti jaci od zarucnice, zene, djeteta i ostalih civilnih nametnika - mozda je ipak bolje da se vojsci jednom za svagda oduzme licenca za pravljenje ljudi. I da se vratimo tradicionalnijim nacinima. Onim preko noci. Pa ako se i pokaze da ne moze od nase djece nitko napraviti covjeka onako kako su to znali narednici, satnici i generali, mozda ce nam, razmislite i vi, ipak biti bolje bez ljudi. Nisam, naime, siguran da ce nam sinove ljudima napraviti i odrjesiti narednici iz telekomunikacijskih korporacija na surovim team buildinzima, beruci gljive na Sljemenu i runoliste na Velebitu. Mada, i za to postoji rjesenje. - Ti-mobajl, ha? - pitat ce junak s pocetka price u wellness centru vase milo dijete, naocitog bilmeza s velikim ruzicastim slovom T tetoviranim preko cijelih ledja. - Sluzio si u Ti-mobajlu? - Tko, ja? - zbunit ce se vase cedo. - Aha. Jel jos strasni Culibrk u hjuman risoursiz? - Nemam pojma - reci ce mladic. - Ja sam u bodi advertajzingu. - Sta je to? Nesto kao covjek sendvic? - Aha. Civilno sluzenje tim bildinga. Kolumna Borisa Dezulovica Konobarica ce donijeti turu vitaminskih koktela od limete i prasnika runolista, svatko ce glasno srknuti po jedan gutljaj kroz zelenu slamku, i zavladat ce neugodna tisina. Muskarci za sankom buljit ce u natpis "Hvala sto ne nosite smedje kravate na plave sakoe", dok jedan od njih konacno ne progovori.

- Prašnik runolista... to me podsjeća na tim bilding na Velebitu. Egzekjutiv menadžer nas izveo iz landrovera i ubrao runolist, pa mi ga uvalio u ruku i veli: prodaj mi ovaj cvijet.

- Prodaj mi ovaj cvijet?! - zapitat će drugi, tek da nešto kaže.

- Aha. Veli: da vidim kako ćeš me uvjeriti da ga kupim.

Nitko neće pretjerano obraćati pažnju na njihov razgovor. Čut će se samo naizmjenično srkanje.

- A gdje si služio tim bilding? - prekinut će sad šutnju treći.

- Senj-Paklenica, srpanjska dvije tisuće osme.

- Nemoj zajebavat?! - trgnut će se ovaj, iznenada zainteresiran. - Koji rod?

- Ti-mobajl, kriejtiv menadžment.

- Ja sam bio listopadska.

- Ti-mobajl?

- Aha. Mi smo bili na Pagu. Jel vama u hjuman risoursiz bio Ćulibrk?

- Kako nije, strašni Ćula. Svako jutro Rahmanjinov i nescafe s vanilijom, sjećaš se?

- I ne dao ti bog da staviš šećer ili hladno mlijeko. Odmah za kaznu rastavi, sastavi i nadogradi aj-foun, pa mu podigni hardver.

- Da, da, aj-foun, kako si se toga sjetio?! To su bila vremena...

- Aha. Danas klinci i ne znaju šta je tim bilding. Nisu oni u životu digli ništa teže od tri gigabajta sa Ju-tjuba.

- Pih, kriejtiv menadžment! - začut će se iznenada prezriv glas s dna šanka, gdje će najstariji među njima zamišljeno vrtjeti slamku u praznoj čaši.

- A gdje si ti služio? - okrenut će se prema starome onaj prvi.

- Šuti - prekinut će ga kolega. - On je bio u specijalcima. Biznis lideršip, kod Džeka Velča.

- Zelena beretka, ha? - uzvratit će razdražljivo drčni creative manager. - Mala, daj lideru jedan poslovni fajv o klok s mlijekom.

- Ne, hvala - neće se ni osvrnuti Welchov veteran, umorno vadeći iz sakoa svoj BlackBerry.

- Halo, lideru, misliš da te se bojim?! - nastavit će provocirati onaj. - Brrrr, evo sam se živ usro!

- Gospodine, molim vas da ne psujete - strogo će upozoriti konobarica, i šankom će opet zavladati tišina, prekidana tek srkanjem i brujanjem električnog sokovnika.

Tako će za koju godinu - boje se stražari nacionalne muškosti - izgledati muške ćakule u hrvatskim mliječnim restoranima. Zaista, o čemu će muškarci razgovarati kad se podnapiju, čime će nedorasli mužjaci impresionirati od dosade obnevidjele ženke kad više ne bude klasičnih vojničkih priča s mirisom jutarnjeg gulaša i nožnih gljivica? Kad ne bude više najboljeg prijatelja iz Županje i strašnog poručnika Mrkog, kad ne bude one budale iz Otočca što mu je u čizmu ispraznio teglu majoneze i ludog Pitona iz Krnjaka što je veseljka mogao izdrkati tako da se spermom dobaci do stropa?

Za koji dan na odsluženje vojnog roka kreće posljednja generacija hrvatskih regruta. S kolodvora hrvatskih gradova, ispraćeni Fabijanom, Žankom, Thompsonom i ostalim muzičkim željama šire obitelji, otići će zbunjeni dječaci, da bi pred sljedeće proljeće u zagrljaj uplakanim majkama stigli neobrijani gelipteri važnih izraza lica, posljednji naraštaj čuvara vojničkih mitova.

Doskora će njihove dosadne priče postati nerazumljive poput priča ostarjelih kolekcionara gramofonskih ploča, vojnik će postati profesija kao i svaka druga, tražit će Hrvatska vojska novinskim oglasima tenkiste s položenim vozačkim ispitom i generale sa završenom obrtničkom školom, i nitko se više neće sjećati vremena kad je sva muška čeljad u državi nakon mature trpana u druge razrede prljavih vlakova i deportirana u sive logore na drugom kraju države, takozvane vojarne, gdje su ih učili kako se pravilno i na koju stranu vojnik baca kad na primjer primjera američki/ruski/njemački/albanski/srpski ili koji već agresor baci na nas atomsku bombu.

Ne čeka nas baš svijetla budućnost, upozoravaju stražari nacionalne muškosti, zabrinuti za mladiće koji će bez nemilosrdnog drila i jutarnjih kaljenja na zaleđenim poligonima starih austrijskih i jugoslavenskih kasarni jednostavno ostati ono što su bili prije nego što su stasali za uniformu: pičkice. Iz muške perspektive, naime, budućnost Hrvatske je prilično ružičasta.

Tko nije za vojsku, nije ni za ženu - govorilo se nekad, i nije to bila zajebancija. Prašinari Jugoslavenske narodne armije mogu vam posvjedočiti, svatko od njih imao je u vodu onog boležljivog jadnika iz Vladičinog Hana što ga je okrutna liječnička komisija proglasila nesposobnim, pa je godinama, svakih nekoliko mjeseci, dolazio na kapiju i molio da ga prime u vojsku, da ne sramoti oca i da bi se mogao ženiti. Zelena knjižica s pečatom vojne pošte bila je administrativni certifikat muškosti, i tek nakon toga golobrada, bespolna mamina maza pretvarala se u rasnog balkanskog mužjaka, tek kao ovjereni muškarac koji zna rastaviti pušku M-48 mogao je naš Muškarac udariti majku kad mu donese hladni kakao.

- Zlato mamino postalo je muškarac - orosile bi se staroj majci oči od neke nejasne tuge, kao da je s ona prednja dva zuba zauvijek izgubila i sina. A otac, nadut od silnog ponosa, ponudio bi svome junaku prvu cigaretu.

Eh da, tako je to bilo - pričat će još neko vrijeme sa sjetom posljednji hrvatski muškarci, gledajući maloljetne kretene kako nakon srednje škole zgubidane po internetu i ratuju na WarCraftu, umjesto da se u nekoj ličkoj kasarni, na jutarnjoj magli, goli do pasa peru studenom vodom, jedu tiranosauretinu iz konzerve, trče s dvadeset pet kilograma teškom stanicom na leđima i bjesomučno u blatnom jarku vrte ručicu induktorskog telefona, dok narednik galami: "Jer šta, pametnjakoviću? Šta na primjer primjera ako zona neprijateljskog djelovanja nije pokrivena signalom Ti-mobajla?!!?"

Eh da, tako je to bilo u vrijeme kad je vojska od nas pravila ljude. Zato je, ako se mene pita, hrvatska Vlada ipak pomalo brzopleto donijela odluku o ukidanju obaveznog vojnog roka: posve je, naime, nejasno koji će državni resor sada biti zadužen za to. Za pravljenje ljudi. Nećete mi valjda reći da će to biti Ministarstvo znanosti i obrazovanja, i da će nam fakulteti od djece praviti ljude? Ne prave se ljudi preko noći, kazat će vam prvoborci što su ono JNA NIŠ 1981 na podlaktici prepravljali u BOJNA DRNIŠ 19-8-1991, mada bi se vi, civilna laičad, zakleli da su vas roditelji napravili upravo preko noći.

Vojska će od tebe napraviti čovjeka - druga je klasična teza koju smo bar jednom kao golobrade pičkice čuli svi mi što smo odrasli prije nego je došla vladavina civila, takozvana civilizacija. Vojska će od tebe napraviti čovjeka - rekao bi i meni otac, nakon svakog bezuspješnog pokušaja da me uljudi i ošiša, i danas, kad razmišljam o tome, znam da je bio u pravu.

U vojsci sam prvi put u životu pospremio svoj krevet i složio čarape i cipele, ali i popio prvu rakiju i zapalio prvu cigaretu. Prvi put sam bacio nož i pucao iz vatrenog oružja, prvi put se potukao, samo u tih godinu dana ja - beznadno cijepljen od svakog oblika nasilja - znao sam dočekivati jutra krvavih usta, u jarku pokraj kafane Drumski raj u Svilajncu.

Vojska je od mene napravila čovjeka, mada nekako do pola, jer nikad poslije nisam ni pucao niti se potukao, a bogami ni pospremio krevet. Bit će da je to zato što sam upisao fakultet i nikad nisam odslužio ona tri dodatna mjeseca. I priznajem, osjećam se nekako posramljeno okružen za šankom tetoviranim muškarčinama od kojih je vojska istesala ljude što se svako jutro tuširaju, briju i pospremaju krevet, sami peru gaće i peglaju košulje, vrijedne dakle muže što barem jednom tjedno pokupe pikavce oko kuće, u vrtu slažu kamenje u obliku srca i četkicom za zube lašte parket u dnevnoj sobi.

Pa ako je vojska od nas pravila takve ljude, mislim se ja sada, ako je sve ove ljude oko nas napravila vojska - ako je vojska dakle ljudima napravila i Ratka Mladića i Arkana, i Šljivančanina i Milu Mrkšića, i Blagoja Adžića i Veljka Kadijevića, i Merčepa i Glavaša, i Gotovinu i Norca, i Ramba i Muniba Suljića, ako su svi oni jednom davno bili prestrašeni dječaci pred strogim vodnikom iz Novog Pazara, ako su onog mladog, perspektivnog poručnika što je nožem izbo zaručnicu čovjekom napravili ni manje ni više nego vrhunski proizvođači ljudi iz američkog West Pointa, ako je vojska napravila čovjeka i od svakog onog guštera iz Pule, Niša, Bileće, Batajnice, Dračevca i Kukuzovca što je u vojsci naučio rukovati puškom i nožem, zavrtati vratove, lomiti ruke i biti jači od zaručnice, žene, djeteta i ostalih civilnih nametnika - možda je ipak bolje da se vojsci jednom za svagda oduzme licenca za pravljenje ljudi. I da se vratimo tradicionalnijim načinima. Onim preko noći.

Pa ako se i pokaže da ne može od naše djece nitko napraviti čovjeka onako kako su to znali narednici, satnici i generali, možda će nam, razmislite i vi, ipak biti bolje bez ljudi.

Nisam, naime, siguran da će nam sinove ljudima napraviti i odrješiti narednici iz telekomunikacijskih korporacija na surovim team buildinzima, berući gljive na Sljemenu i runoliste na Velebitu. Mada, i za to postoji rješenje.

- Ti-mobajl, ha? - pitat će junak s početka priče u wellness centru vaše milo dijete, naočitog bilmeza s velikim ružičastim slovom T tetoviranim preko cijelih leđa. - Služio si u Ti-mobajlu?

- Tko, ja? - zbunit će se vaše čedo.

- Aha. Jel još strašni Ćulibrk u hjuman risoursiz?

- Nemam pojma - reći će mladić. - Ja sam u bodi advertajzingu.

- Šta je to? Nešto kao čovjek sendvič?

- Aha. Civilno služenje tim bildinga.