Veze i odnosi

BRAK - velika tajna

Šta su to svete tajne, zašto danas parovi imaju dva venčanja? Šta znači crkveni obred i crkveno venčanje i da li je Brak nemoguća misija? Irina Marković završava svoju trilogiju o Braku.

Ponedeljak, 23.04.2007.

11:02

Default images

Podeli:

BRAK - velika tajna Poznato je da vecina novovencanih parova u Srbiji danas ima dva vencanja: jedno crkveno i jedno gradjansko. Vec se ustalio obicaj da se sve odvija sledecim redosledom: prvo se u porti okupe vascela rodbina i prijatelji, onda se u crkvi odgleda simpaticni ritual, u kome krunisani mlada i mladozenja idu u krug, dok pop poja i kadi, a kumovima vosak pada po svecanim cipelama. Mladenci se stidljivo poljube (jer ipak su u crkvi) i na kraju popa na srpskom rezimira i ukratko prevede ono sto je u prethodnom satu pojao na crkvenoslovenskom. U zavisnosti od toga koliko se platilo svesteniku, bice prikazana cela ili, pak, skracena verzija jedinstvenog soua u kome postajemo kraljice i kraljevi na jedan dan. Kada se zavrsi ovaj uzviseni obred, svatovi se naguraju u svoje i tudje automobile, pa pravac kafana. Sjaj kafane, ili u ovu svrhu iznajmljene sale, zavisice od dubine vaseg dzepa. U njoj ce vas docekti priuceni bend s omiljenim svadbarskim hitovima od Vardara pa navise, zatim, ide blok nostalgicnih pesama za kraljevinom (citaj «cetnickih»), a na samom kraju pompezno ulaze trubaci. Ako je neko od mladenaca iz Crne Gore, kafanska svadba pokazace politicarima kako se obnavlja propala federacija. Kulminacija nastupa u trenutku kada se pojavi gotovo raspevani(a) maticar(ka), koji ce procitati drage, ali zapravo smesne stihove Duska Radovica, jer sta je smesnije od toga kada drzava pokusava da bude poeticna, umesto da se lepo procita zakon i tacka. Cika Duskov talenat tako je indirektno ismejan od strane antipoeticne drzave, a njegovi stihovi posluzili su kao ne bas odgovarajuca zamena za crkvenu dramaturgiju. Na crkvena vencanja, prepuna poetike, u proslosti nije se blagonaklono gledalo, zato je sasvim prirodno sto je danas usledila tolika navala na to, do juce zabranjeno, voce. Em neobjasnjivo, em zaboravljeno Tesko je objasniti i sebi i drugima, a ne biti izvestacen, nesto sto se u nacelu ne objasnjava, i sto, da bi se pravilno razumelo, treba prvo da bude deo osecanja i vaspitanja, pa tek onda racionalnog rasclanjavanja. U slucaju religioznih pojmova i usled nedostatka vaspitanja u duhu verskih tradicija, moracu umesto - verujem da bih razumela, da koristim obrnutu metodu - ako razumem, mozda cu poverovati. A to sve zbog toga sto dubine i ozbiljnosti crkvenog vencanja, ni mladenci, a jos manje svatovi, nisu svesni - vazno je da na kraju ceka kafana, pecenje i sizenje. U prici o braku kao svetoj tajni, prvo moramo razumeti ovaj slozen teoloski pojam. Teoloske pojmove tesko shvataju svi oni koji ih nisu usvojili kroz vaspitanje i kulturu iz koje su ponikli. Kod nas je doslo dotle da su stvari vere za jedne postale predmet izrugivanja i podsmeha, a za druge predmet nakaradne folklorne upotrebe. Cini se da zlatne sredine nema, ili je ima vrlo malo, te je skoro nevidljiva. Ne bi uopste trebalo da se zavaravamo da su nam vencanja, krstenja i ostale stvari vezane za crkvu i verski zivot poznate i samorazumljive, daleko su od nas koliko i sela na Kamcatci. To sto su one nekada bile malo blize, to se ne racuna, jer ovde je preovladao kolektivni zaborav i pojavila se nakaradna tehnika vracanja starog, ili na staro, bez jasnog saznanja o tome kako je to staro izgledalo i uz prateci simptom ignorisanja cinjenice da je proteklo mnogo vremena, da su se okolnosti veoma promenile, te da postoji stravican diskontinuitet izmedju nas danas i nas prekjuce. Uprkos tome, pokusacu da pisem o onome sto spada u zaboravljenu veru, tako da razumeju nevernici, a vernici ne zamere, premda i jedni i drugi (kao i sama autorka teksta) spadaju u skupinu zaboravnih. Uprkos stavu da se pitanja vere tesko mogu objasniti razumom, razum ne bi bio razum, kad ne bi pokusavao da stvari rasclani i zatvori u svoje fioke i fajlove. Jednom recju, kad ne bi pokusavao da objasni sve, pa i ono neobjasnjivo. Stoga, za njega poseban izazov predstavlja nesto sto u svom nazivu sadrzi rec «tajna», pa jos povh toga i «sveta». Za pravilno usvajanje teoloskih pojmova potreban je ne samo intelektualan i intuitivan cin spoznaje, vec i onaj misticki koji objedinjuje prethodna dva, tako sto dodaje nesto trece koje je van uma i bez cega um ne bi imao moc sinteze. Naposletku, vera i jeste sama po sebi sinteza, ona je umno, a ne stihijsko, osecanje. U svakom slucaju, kada bismo imali vaspitana osecanja, ne bismo mnogo pitali, vec bismo pametno osecali. Sta su to Svete tajne? Glavni cilj svakog hriscanina jeste spasenje, a termin mysterion upotrebljavao se uopsteno da oznaci posebne radnje kojima se ono postize. Naime, broj svetih tajni nije bio utvrdjen u pravoslavnoj crkvi sve do trinaestog veka. Nauk o sedam tajni pojavljuje se prvi put u Ispovedanju vere kod pape Klimenta IV, koji je trazio da ga usvoji car vizantijski Mihailo Paleolog. Dakle, sam broj svetih tajni preuzet je sa Zapada i to, cini se, najvise, kako smatra prof. Dzon Majendorf, zbog tadasnje fascinacije Vizantinaca simbolikom brojeva. Sedam je darova Svetoga Duha (Isaija 11:2-4) i to je vec dovoljan razlog za prihvatanje ovog broja. Svakako, bilo je i onih koji su prosirivali ili skracivali spisak, ali je naposletku ostao onaj koji mozemo procitati u svakom crkvenom kalendaru. To su: krstenje, miropomazanje, ispovest, pricesce, brak, svestenstvo i jeleosvecenje. Dve su tajne najvaznije kao stvaran preduslov svih ostalih: krstenje, a potom evharistija ili pricesce. Zato je neophodan uslov da biste bili vencani u crkvi, da ste prethodno primili tajnu krstenja, naime, da ste clan hriscanske zajednice. S druge strane, imamo primer u nekim varijantama hinduizma, ako je neko od mladenaca druge veroispovesti, nije neophodno da postane pristalica Krisne ili Sive. Ono sto vidi hriscanin, ne vidi ateista, ili budista i obratno, a hriscanstvo je, kako kaze Maksim Tarejev «...aristokratska religija izabranih ...». Hriscanima je zbog svog elitizma tesko da razumeju zasto neko drugi nije hriscanin i zato su cesto, protivno sopstvenoj doktrini, skloni osudama, progonima, pa cak i pogromima drugih vera, naroda i pojedinaca. O tankoj granici izmedju verskog elitizma i fundamentalizma mozda u nekom drugom tekstu. «Svete tajne su svestenoradnje, kroz koje se vernicima na vidljiv nacin daje nevidljiva blagodat Bozija. Posto je covek psihofizicko bice: vidljivo po telu, nevidljivo po dusi, to i svaka sveta tajna ima dve strane: vidljivu i nevidljivu. Vidljivu stranu sacinjavaju: svestenikova radnja, reci, molitva i materija koja se upotrebljava, a nevidljivu blagodat Bozija» (arimandrit prof. dr Justin Popovic). Ovaj nevidljivi deo je ono u sta treba poverovati, kao sto treba poverovati u odrzivost vecne vernosti u ljubavi. Ovde se snaga vere u Boziju blagodat podudara sa snagom volje da se ostane u ljubavi uprkos svemu. Ta blagodat zadobija se uz pomoc Bozije milosti, ali najvise podvigom volje, koji je oblik zdravog zrtvovanja svog (umalo da napisem svetog) egoizma. Sticanje osecanja Bozije blagodati moguce je samo putem odbacivanja sebicnog samoljublja, kroz svestan i odgovoran cin, i to, samo ukoliko su iskljuceni svi oblici psihopatologije. Bez obzira na to koliko je tanka granica izmedju onog sto nazivamo normalnim i bolesnim, vecina ljudi, na srecu, jos uvek ume dobro da proceni do koje mere je ta granica rastegljiva. Naglasavam da ove odrednice nisu primenljive na homoseksualnost jer se za nju moze reci da predstavlja normalnu nenormalnost i da je stara koliko i sam covek, kao i da je ona proizvod kulture koju je stvorila civilizacija i iz koje je nastala bioloska predodredjenost. Da li je bilo obratno, pitanje je koje vodi u veoma ozbiljnu metafizicku raspravu. Tim zaboravnim „izabranim“ hriscanima trebalo bi da su jasni sledeci pojmovi: Carstvo nebesko, Bogocovek, pretvaranje hleba i vina u telo i krv Hristosovu, crkva sa velikim C, koja je zivi organizam „tela“ Isusovog, putem koje, i samo putem koje, kao njeni clanovi, ulazimo u Carstvo nebesko. Ona nije samo lepa zgrada u kojoj se nalazi ured za opijanje, ili detoksikaciju masa. Rascistimo li s ovim pitanjima, mozemo shvatiti zasto je Crkva kao takva tajna s velikim T, a ujedno i izvor svih svetih tajni. Sveta tajna - Brak Ako posmatramo brak kao jednu od njih, moramo voditi racuna o ostalim elementima doktrine. Tako, ako bismo zeleli da pricu uprostimo i svedemo na razumljiv nivo obicnom coveku, reci cemo da ukoliko verujemo u zivot posle smrti, u raj i u pakao, u spasenje duse putem pokajanja i Bozije milosti, onda nam nece nerazumno zvucati ideja da se sa svojim supruznikom borimo i medjusobno pomazemo da zajedno odemo u raj. Kada udvoje tezimo vecnom zivotu, uspostavili smo cvrscu vezu od bilo koje druge, a narocito one koja pociva na sve vecoj i vecoj seksualnoj privlacnosti, kojoj kraja nema i koja moze lepu zenu da pretvori u plasticnu nakazu. Da bi prica o braku kao svetoj tajni imala smisla, potrebno je poverovati u ono sto zdravom razumu zvuci nemoguce. Uprkos tome, brak kao sveta tajna uopste ne iskljucuje osnovna nacela koja je ustanovila nauka, vec ih, naprotiv, upotpunjuje i sagledava iz jedne vise perspektive. U zivotu je lakse nositi se s jednom tako teskom stvari kao sto je uspesan brak, ako je on osiguran nebeskim vezama. Iako je mozda bajka, sama teznja ka ovom cilju predstavlja veoma jak psiholoski podsticaj. Medjutim, nista nam ne vredi ako ne verujemo, i najvise ne verujemo ako ne verujemo sami sebi, a sebi mozemo verovati samo onda kada smo se cvrsto odlucili da istrajemo - ovoga puta u ljubavi. Pravo pitanje koje se postavlja u vezi sa brakom kao svetom tajnom je to da li se sustinski nesto menja u vezi muskarca i zene u poredjenju sa svetovnim brakom, ili personalnom neformalnom unijom, gde je zavet cesto precutan, ili uopste ne postoji. U tim neformalnim zajednicama, upravo odsustvo zaveta predstavlja posebnu car, a neizvesnost koju donosi sutra nekom je mnogo uzbudljivija od monotonije bracne svakodnevice. Opstina je posten nacin da se odmah na pocetku pravno regulisu imovinski odnosi supruznika, jer, kao sto znamo, miraz odavno ne postoji, ili u slucaju da mladenci imaju averziju ili strah od crkve, prosto predstavlja ritual-surogat. Ono sto svakako odvaja brak pred oltarom od braka pred maticarem je to sto on predstavlja zajednicku propusnicu za raj. Oltar predstavlja VIP lozu ka visoj sili, koja vas od tog momenta neprekidno prati, da ne kazem spijunira, ali i doziva, kad za to dodje vreme, da zajedno stupite pod njeno okrilje i budete nagradjeni neizrecivim osecajem bozije blagodati. To je onaj nevidljivi deo. Kada sklope brak u crkvi, onda supruznici vise nisu sami, njih je zapravo troje: muz, zena i visa sila. Sva energija ljubavi se ne razmenjuje na horizontalnoj ravni od zene ka muskarcu i obratno, jer se tako usmerene energije na kraju ulupaju, uguse i progutaju jedna drugu, vec se energija od jednog srca penje „do nebesa“, pa se oplemenjena vraca u horizontalu drugog. Tako se izbegava pogubno trenje, koje na jednom kraju predstavlja uzbudljivu, ali nikad zadovoljenu, seksualnu strast, dok nas na drugom moze naterati i na tezak zlocin. „Trenje...to je sve sto nam je ostalo od ljubavi“, kaze se u stihu jedne pesme sastava Blokaut... (Ne)moguca misija Zivot istinskog vernika pun odricanja i beskrajne trpeljivosti, zapravo je neizdrziv za vecinu ljudi. To dobro znaju oni koji su takav zivot probali. Njih je uzasno malo, a jos je manje onih koji to rade u paru. Kada bi svaki par koji se venca u crkvi uspevao disciplinovano da zivi hriscanski zivot, ja o ovome ne bih ni pisala i bilo bi opste poznato koja je najsigurnija varijanta ne samo za raj, vec i za dugovecnu srecu na zemlji. Nazalost, u stvarnom svetu ne samo da nije tako, vec je postalo otrcano gajiti jedan takav ideal i imati verovanje koje nadilazi sutrasnji dan. Mnogima je dosta mukotrpnog zivota i sebe u njemu, a kamoli jos i da ga dele s nekim i to pod teretom vecne obaveze. Neki veruju da ce se samo jednog dana ugasiti, kao kada se kompjuteru iskljuci napajanje, i to je deo njihovog zdravorazumskog optimizma, ali postoje i oni koji veruju da ce bios nastaviti da zivi i onda kada bi nestalo struje na citavoj planeti. Takvi su pravi kandidati da sklope brak pred oltarom, ovi drugi, makar zbog uroka, trebalo bi da sacekaju malo dok ne shvate sta zaista znaci sklopiti brak u crkvi i koju odgovornost to sa sobom nosi. Ako ne verujete u Bogocoveka, zivot posle smrti, kaznu i nagradu, postojanje raja i pakla, folklorno pomodarstvo moze da se zadovolji i na drugi nacin: obucite se u narodnu nosnju iz svog zavicaja i vencajte se ispred spomenika Pobedniku na Kalemegdanu! Kraj Irina Markovic Sta su to svete tajne, zasto danas parovi imaju dva vencanja? Sta znaci crkveni obred i crkveno vencanje i da li je Brak nemoguca misija? Irina Markovic zavrsava svoju trilogiju o Braku. Sta su to svete tajne, zasto danas parovi imaju dva vencanja? Sta znaci crkveni obred i crkveno vencanje i da li je Brak nemoguca misija? Irina Markovic zavrsava svoju trilogiju o Braku.

Poznato je da većina novovenčanih parova u Srbiji danas ima dva venčanja: jedno crkveno i jedno građansko. Već se ustalio običaj da se sve odvija sledećim redosledom: prvo se u porti okupe vascela rodbina i prijatelji, onda se u crkvi odgleda simpatični ritual, u kome krunisani mlada i mladoženja idu u krug, dok pop poja i kadi, a kumovima vosak pada po svečanim cipelama. Mladenci se stidljivo poljube (jer ipak su u crkvi) i na kraju popa na srpskom rezimira i ukratko prevede ono što je u prethodnom satu pojao na crkvenoslovenskom. U zavisnosti od toga koliko se platilo svešteniku, biće prikazana cela ili, pak, skraćena verzija jedinstvenog šoua u kome postajemo kraljice i kraljevi na jedan dan.

Kada se završi ovaj uzvišeni obred, svatovi se naguraju u svoje i tuđe automobile, pa pravac kafana. Sjaj kafane, ili u ovu svrhu iznajmljene sale, zavisiće od dubine vašeg džepa. U njoj će vas dočekti priučeni bend s omiljenim svadbarskim hitovima od Vardara pa naviše, zatim, ide blok nostalgičnih pesama za kraljevinom (čitaj «četničkih»), a na samom kraju pompezno ulaze trubači. Ako je neko od mladenaca iz Crne Gore, kafanska svadba pokazaće političarima kako se obnavlja propala federacija. Kulminacija nastupa u trenutku kada se pojavi gotovo raspevani(a) matičar(ka), koji će pročitati drage, ali zapravo smešne stihove Duška Radovića, jer šta je smešnije od toga kada država pokušava da bude poetična, umesto da se lepo pročita zakon i tačka. Čika Duškov talenat tako je indirektno ismejan od strane antipoetične države, a njegovi stihovi poslužili su kao ne baš odgovarajuća zamena za crkvenu dramaturgiju.
Na crkvena venčanja, prepuna poetike, u prošlosti nije se blagonaklono gledalo, zato je sasvim prirodno što je danas usledila tolika navala na to, do juče zabranjeno, voće.

Em neobjašnjivo, em zaboravljeno

Teško je objasniti i sebi i drugima, a ne biti izveštačen, nešto što se u načelu ne objašnjava, i što, da bi se pravilno razumelo, treba prvo da bude deo osećanja i vaspitanja, pa tek onda racionalnog raščlanjavanja. U slučaju religioznih pojmova i usled nedostatka vaspitanja u duhu verskih tradicija, moraću umesto - verujem da bih razumela, da koristim obrnutu metodu - ako razumem, možda ću poverovati. A to sve zbog toga što dubine i ozbiljnosti crkvenog venčanja, ni mladenci, a još manje svatovi, nisu svesni - važno je da na kraju čeka kafana, pečenje i šizenje.
U priči o braku kao svetoj tajni, prvo moramo razumeti ovaj složen teološki pojam. Teološke pojmove teško shvataju svi oni koji ih nisu usvojili kroz vaspitanje i kulturu iz koje su ponikli. Kod nas je došlo dotle da su stvari vere za jedne postale predmet izrugivanja i podsmeha, a za druge predmet nakaradne folklorne upotrebe. Čini se da zlatne sredine nema, ili je ima vrlo malo, te je skoro nevidljiva.
Ne bi uopšte trebalo da se zavaravamo da su nam venčanja, krštenja i ostale stvari vezane za crkvu i verski život poznate i samorazumljive, daleko su od nas koliko i sela na Kamčatci. To što su one nekada bile malo bliže, to se ne računa, jer ovde je preovladao kolektivni zaborav i pojavila se nakaradna tehnika vraćanja starog, ili na staro, bez jasnog saznanja o tome kako je to staro izgledalo i uz prateći simptom ignorisanja činjenice da je proteklo mnogo vremena, da su se okolnosti veoma promenile, te da postoji stravičan diskontinuitet između nas danas i nas prekjuče.
Uprkos tome, pokušaću da pišem o onome što spada u zaboravljenu veru, tako da razumeju nevernici, a vernici ne zamere, premda i jedni i drugi (kao i sama autorka teksta) spadaju u skupinu zaboravnih.
Uprkos stavu da se pitanja vere teško mogu objasniti razumom, razum ne bi bio razum, kad ne bi pokušavao da stvari raščlani i zatvori u svoje fioke i fajlove. Jednom rečju, kad ne bi pokušavao da objasni sve, pa i ono neobjašnjivo. Stoga, za njega poseban izazov predstavlja nešto što u svom nazivu sadrži reč «tajna», pa još povh toga i «sveta».
Za pravilno usvajanje teoloških pojmova potreban je ne samo intelektualan i intuitivan čin spoznaje, već i onaj mistički koji objedinjuje prethodna dva, tako što dodaje nešto treće koje je van uma i bez čega um ne bi imao moć sinteze. Naposletku, vera i jeste sama po sebi sinteza, ona je umno, a ne stihijsko, osećanje.
U svakom slučaju, kada bismo imali vaspitana osećanja, ne bismo mnogo pitali, već bismo pametno osećali.

Šta su to Svete tajne?

Glavni cilj svakog hrišćanina jeste spasenje, a termin mysterion upotrebljavao se uopšteno da označi posebne radnje kojima se ono postiže. Naime, broj svetih tajni nije bio utvrđen u pravoslavnoj crkvi sve do trinaestog veka. Nauk o sedam tajni pojavljuje se prvi put u Ispovedanju vere kod pape Klimenta IV, koji je tražio da ga usvoji car vizantijski Mihailo Paleolog. Dakle, sam broj svetih tajni preuzet je sa Zapada i to, čini se, najviše, kako smatra prof. Džon Majendorf, zbog tadašnje fascinacije Vizantinaca simbolikom brojeva. Sedam je darova Svetoga Duha (Isaija 11:2-4) i to je već dovoljan razlog za prihvatanje ovog broja. Svakako, bilo je i onih koji su proširivali ili skraćivali spisak, ali je naposletku ostao onaj koji možemo pročitati u svakom crkvenom kalendaru. To su: krštenje, miropomazanje, ispovest, pričešće, brak, sveštenstvo i jeleosvećenje.
Dve su tajne najvažnije kao stvaran preduslov svih ostalih: krštenje, a potom evharistija ili pričešće. Zato je neophodan uslov da biste bili venčani u crkvi, da ste prethodno primili tajnu krštenja, naime, da ste član hrišćanske zajednice. S druge strane, imamo primer u nekim varijantama hinduizma, ako je neko od mladenaca druge veroispovesti, nije neophodno da postane pristalica Krišne ili Šive.
Ono što vidi hrišćanin, ne vidi ateista, ili budista i obratno, a hrišćanstvo je, kako kaže Maksim Tarejev «...aristokratska religija izabranih ...». Hrišćanima je zbog svog elitizma teško da razumeju zašto neko drugi nije hriščanin i zato su često, protivno sopstvenoj doktrini, skloni osudama, progonima, pa čak i pogromima drugih vera, naroda i pojedinaca. O tankoj granici između verskog elitizma i fundamentalizma možda u nekom drugom tekstu.

«Svete tajne su sveštenoradnje, kroz koje se vernicima na vidljiv način daje nevidljiva blagodat Božija. Pošto je čovek psihofizičko biće: vidljivo po telu, nevidljivo po duši, to i svaka sveta tajna ima dve strane: vidljivu i nevidljivu. Vidljivu stranu sačinjavaju: sveštenikova radnja, reči, molitva i materija koja se upotrebljava, a nevidljivu blagodat Božija» (arimandrit prof. dr Justin Popović).

Ovaj nevidljivi deo je ono u šta treba poverovati, kao što treba poverovati u održivost večne vernosti u ljubavi. Ovde se snaga vere u Božiju blagodat podudara sa snagom volje da se ostane u ljubavi uprkos svemu. Ta blagodat zadobija se uz pomoć Božije milosti, ali najviše podvigom volje, koji je oblik zdravog žrtvovanja svog (umalo da napišem svetog) egoizma. Sticanje osećanja Božije blagodati moguće je samo putem odbacivanja sebičnog samoljublja, kroz svestan i odgovoran čin, i to, samo ukoliko su isključeni svi oblici psihopatologije.
Bez obzira na to koliko je tanka granica između onog što nazivamo normalnim i bolesnim, većina ljudi, na sreću, još uvek ume dobro da proceni do koje mere je ta granica rastegljiva. Naglašavam da ove odrednice nisu primenljive na homoseksualnost jer se za nju može reći da predstavlja normalnu nenormalnost i da je stara koliko i sam čovek, kao i da je ona proizvod kulture koju je stvorila civilizacija i iz koje je nastala biološka predodređenost. Da li je bilo obratno, pitanje je koje vodi u veoma ozbiljnu metafizičku raspravu.
Tim zaboravnim „izabranim“ hrišćanima trebalo bi da su jasni sledeći pojmovi: Carstvo nebesko, Bogočovek, pretvaranje hleba i vina u telo i krv Hristosovu, crkva sa velikim C, koja je živi organizam „tela“ Isusovog, putem koje, i samo putem koje, kao njeni članovi, ulazimo u Carstvo nebesko. Ona nije samo lepa zgrada u kojoj se nalazi ured za opijanje, ili detoksikaciju masa. Raščistimo li s ovim pitanjima, možemo shvatiti zašto je Crkva kao takva tajna s velikim T, a ujedno i izvor svih svetih tajni.

Sveta tajna - Brak

Ako posmatramo brak kao jednu od njih, moramo voditi računa o ostalim elementima doktrine. Tako, ako bismo želeli da priču uprostimo i svedemo na razumljiv nivo običnom čoveku, reći ćemo da ukoliko verujemo u život posle smrti, u raj i u pakao, u spasenje duše putem pokajanja i Božije milosti, onda nam neće nerazumno zvučati ideja da se sa svojim supružnikom borimo i međusobno pomažemo da zajedno odemo u raj. Kada udvoje težimo večnom životu, uspostavili smo čvršću vezu od bilo koje druge, a naročito one koja počiva na sve većoj i većoj seksualnoj privlačnosti, kojoj kraja nema i koja može lepu ženu da pretvori u plastičnu nakazu.
Da bi priča o braku kao svetoj tajni imala smisla, potrebno je poverovati u ono što zdravom razumu zvuči nemoguće. Uprkos tome, brak kao sveta tajna uopšte ne isključuje osnovna načela koja je ustanovila nauka, već ih, naprotiv, upotpunjuje i sagledava iz jedne više perspektive.
U životu je lakše nositi se s jednom tako teškom stvari kao što je uspešan brak, ako je on osiguran nebeskim vezama. Iako je možda bajka, sama težnja ka ovom cilju predstavlja veoma jak psihološki podsticaj.
Međutim, ništa nam ne vredi ako ne verujemo, i najviše ne verujemo ako ne verujemo sami sebi, a sebi možemo verovati samo onda kada smo se čvrsto odlučili da istrajemo - ovoga puta u ljubavi.
Pravo pitanje koje se postavlja u vezi sa brakom kao svetom tajnom je to da li se suštinski nešto menja u vezi muškarca i žene u poređenju sa svetovnim brakom, ili personalnom neformalnom unijom, gde je zavet često prećutan, ili uopšte ne postoji. U tim neformalnim zajednicama, upravo odsustvo zaveta predstavlja posebnu čar, a neizvesnost koju donosi sutra nekom je mnogo uzbudljivija od monotonije bračne svakodnevice. Opština je pošten način da se odmah na početku pravno regulišu imovinski odnosi supružnika, jer, kao što znamo, miraz odavno ne postoji, ili u slučaju da mladenci imaju averziju ili strah od crkve, prosto predstavlja ritual-surogat.
Ono što svakako odvaja brak pred oltarom od braka pred matičarem je to što on predstavlja zajedničku propusnicu za raj. Oltar predstavlja VIP ložu ka višoj sili, koja vas od tog momenta neprekidno prati, da ne kažem špijunira, ali i doziva, kad za to dođe vreme, da zajedno stupite pod njeno okrilje i budete nagrađeni neizrecivim osećajem božije blagodati. To je onaj nevidljivi deo. Kada sklope brak u crkvi, onda supružnici više nisu sami, njih je zapravo troje: muž, žena i viša sila. Sva energija ljubavi se ne razmenjuje na horizontalnoj ravni od žene ka muškarcu i obratno, jer se tako usmerene energije na kraju ulupaju, uguše i progutaju jedna drugu, već se energija od jednog srca penje „do nebesa“, pa se oplemenjena vraća u horizontalu drugog. Tako se izbegava pogubno trenje, koje na jednom kraju predstavlja uzbudljivu, ali nikad zadovoljenu, seksualnu strast, dok nas na drugom može naterati i na težak zločin. „Trenje...to je sve što nam je ostalo od ljubavi“, kaže se u stihu jedne pesme sastava Blokaut...

(Ne)moguća misija

Život istinskog vernika pun odricanja i beskrajne trpeljivosti, zapravo je neizdrživ za većinu ljudi. To dobro znaju oni koji su takav život probali. Njih je užasno malo, a još je manje onih koji to rade u paru. Kada bi svaki par koji se venča u crkvi uspevao disciplinovano da živi hrišćanski život, ja o ovome ne bih ni pisala i bilo bi opšte poznato koja je najsigurnija varijanta ne samo za raj, već i za dugovečnu sreću na zemlji. Nažalost, u stvarnom svetu ne samo da nije tako, već je postalo otrcano gajiti jedan takav ideal i imati verovanje koje nadilazi sutrašnji dan.
Mnogima je dosta mukotrpnog života i sebe u njemu, a kamoli još i da ga dele s nekim i to pod teretom večne obaveze. Neki veruju da će se samo jednog dana ugasiti, kao kada se kompjuteru isključi napajanje, i to je deo njihovog zdravorazumskog optimizma, ali postoje i oni koji veruju da će bios nastaviti da živi i onda kada bi nestalo struje na čitavoj planeti. Takvi su pravi kandidati da sklope brak pred oltarom, ovi drugi, makar zbog uroka, trebalo bi da sačekaju malo dok ne shvate šta zaista znači sklopiti brak u crkvi i koju odgovornost to sa sobom nosi.
Ako ne verujete u Bogočoveka, život posle smrti, kaznu i nagradu, postojanje raja i pakla, folklorno pomodarstvo može da se zadovolji i na drugi način: obucite se u narodnu nošnju iz svog zavičaja i venčajte se ispred spomenika Pobedniku na Kalemegdanu!

Kraj
Irina Marković

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.