Zatišje pred gromove

Zatisje pred gromove Rajko Grlic (rodjen 1947. godine u Zagrebu), jedan je od najnagradjivanijih filmskih autora s podrucja ex-Jugoslavije. Za dugometrazne igrane filmove „Samo jednom se ljubi“, „U raljama zivota“, „Caruga“, „Za srecu je potrebno troje“, „Bravo Maestro“, „Kud puklo da puklo“ i druge dobio je pedesetak medjunarodnih nagrada, a brojne je nagrade dobio i za svoje kratkometrazne i dokumentarne filmove. Pokretac je i umetnicki direktor Motovunskog filmskog festivala. U javnosti se s nestrpljenjem iscekuje njegov najnoviji film „Karaula“, prvi film ostvaren u koprodukciji svih zemalja bivse Jugoslavije, te fondacije „Eurimages“, za koji je scenarij napisao zajedno s Antom Tomicem, jednim od najpopularnijih hrvatskih pisaca. S Grlicem smo razgovarali u Zagrebu, dan nakon njegovog povratka iz Budimpeste, gde je odgledao definitvnu verziju filma. Jeste li zadovoljni „detetom“ koje se rodilo nakon tri godine rada? - Kada covjek krene na tako dug put, povremeno zaboravi razloge za to. No, sada kada sam film odgledao mislim da je imalo smisla krenuti na taj put. Izjavili ste da ste napravili film o trenutku zatisja pred kataklizmu do koje je doslo pocetkom devedesetih. Mozete li to pojasniti? - Volim praviti paralelu s prirodom. Prije svake prirodne katastrofe nastupa trenutak tisine u kojem sve stane, ali i trenutak o kojem nitko ne zeli govoriti. A onda krenu gromovi. Gledajuci sto se na ovim prostorima dogodilo unazad dvadesetak godina, moram reci da su me uvijek vise zanimali izvori, ono od cega je sve pocelo, a ne posljedice. Jer, kada se gruda jednom zakotrlja, vrlo je lako od nje napraviti lavinu. Mene je, dakle, kao i u slucaju filma „Samo jednom se ljubi“, zanimalo gdje je i kada sve krenulo, sto se to u konkretnim sudbinama i zivotu ljudi dogodilo da su bili spremni u nesto takvo krenuti, kako su se u nekoliko mjeseci mogli pretvoriti u vojnike, izbjeglice, zrtve, kriminalce i kako je do rata moglo doci tako brzo i tako lako. Bavite se sudbinom petorice ljudi iz jedne karaule na jugoslavensko-albanskoj granici. - Da. Pratimo intimnu pricu te petorice ljudi koja nema veze sa Jugoslavijom. Ti ljudi zive u jednom prostoru, u jednom vremenu, slusaju jednu vrstu muzike, citaju i slusaju vijesti i jednostavno ih to vrijeme polako priprema na nevrijeme koje dolazi. No, film je zabavno stivo, radjen je na bazi knjige Ante Tomica „Nista nas ne smije iznenaditi“, koja je prije svega komedija. A da bi covjek nekoga privolio da dublje kopa, mora ga najprije privoljeti da udje u rudnik. Dakle, film ima nekoliko slojeva i zavisi od covjeka koji ga gleda dokle ce, do kojeg sloja jame, uci. Uspeli ste napraviti prvu filmsku koprodukciju izmedju svih zemalja bivse Jugoslavije nakon njenog raspada. - Nije to bila namjera. Nitko nije sjeo i rekao: hajdemo napraviti prvi regionalni projekt. Pragma je ono sto covjeka tjera da postupi tako. Nema finskog ili danskog filma koji nije napravljen u koprodukciji s jos nekim zemljama - Svedskom, Norveskom itd. Evropski film danas nastaje u koprodukciji pet-sest zemalja. A i zbog sudbine projekta vrlo je vazno da u njemu sudjeluje vise zemalja. Filmovi se ne rade za mamu, tatu i svoje selo. Kako je krenula ta siroka saradnja? - Krenulo je tako da smo najprije dobili podrsku u Makedoniji i Sloveniji, pa u Bosni i Hrvatskoj. I u Srbiji smo prosli na natjecaju, ali je to izazvalo otpore i aferu za koju nismo znali kako ce zavrsiti. No, sve se na kraju zavrsilo dobro. Producent iz Srbije iskazao se vrlo hrabrim, na cemu sam mu beskrajno zahvalan. Kako ste pronasli teren za snimanje? - Roman se dogadja na Ohridskom jezeru, ali je nezgoda bila u tome sto pisac nikada nije bio tamo, vec je o karaulama pisao po pricama koje je cuo. A i ja nisam bio na Ohridu, iako sam puno puta bio u Makedoniji. I tako smo nas dvojica otisli tamo, lutali okolo s makedonskim producentom Vladimirom Anastasovim, vidjeli karaule o kojima je Ante pisao i na kraju na Galicici iznad Ohrida pronasli onu koja odgovara filmu, sa koje se vide Albanija, Grcka i Makedonija. Drugi dio smo snimili u Bitoli. U ekipi ste imali ljude iz vise zemalja? - Imao sam sjajnu ekipu. Rasa Andric i Zoran Andric mozda su najbolji pomocnici s ovih prostora koje sam imao. U ekipi su bili zaista najbolji scenci iz Slovenije, najbolji elektricari iz Makedonije…Citava je ekipa bila sastavljena od onih ljudi za koje smo mislili da su najbolji na ovim prostorima. I svi su za relativno male novce dosli da bi sudjelovali u tom i takvom projektu. Jeste li zadovoljni glumcima? - Jesam, i to jako. Trazio sam ih pazljivo i izabrao izmedju 500-600. Bilo je vazno da budu sto blizi nasim likovima, da Splicanin bude Splicanin, covjek iz Travnika – covjek iz Travnika itd. Na taj smo ih nacin „slagali“. Zasto niste ostvarili najavljenu saradnju s Goranom Bregovicem? - Zato sto nismo pronasli odgovarajuci ton, onaj za koji sam mislio da bi trebao biti. Muziku je tako radio Sanja Ilic i mislim da je napravio krasan posao. Rajko Grlic Pratimo intimnu pricu te petorice ljudi koja nema veze sa Jugoslavijom. Ti ljudi zive u jednom prostoru, u jednom vremenu, slusaju jednu vrstu muzike, citaju i slusaju vijesti i jednostavno ih to vrijeme polako priprema na nevrijeme koje dolazi

Rajko Grlić (rođen 1947. godine u Zagrebu), jedan je od najnagrađivanijih filmskih autora s područja ex-Jugoslavije. Za dugometražne igrane filmove „Samo jednom se ljubi“, „U raljama života“, „Čaruga“, „Za sreću je potrebno troje“, „Bravo Maestro“, „Kud puklo da puklo“ i druge dobio je pedesetak međunarodnih nagrada, a brojne je nagrade dobio i za svoje kratkometražne i dokumentarne filmove. Pokretač je i umetnički direktor Motovunskog filmskog festivala.

U javnosti se s nestrpljenjem iščekuje njegov najnoviji film „Karaula“, prvi film ostvaren u koprodukciji svih zemalja bivše Jugoslavije, te fondacije „Eurimages“, za koji je scenarij napisao zajedno s Antom Tomićem, jednim od najpopularnijih hrvatskih pisaca.

S Grlićem smo razgovarali u Zagrebu, dan nakon njegovog povratka iz Budimpešte, gde je odgledao definitvnu verziju filma. Jeste li zadovoljni „detetom“ koje se rodilo nakon tri godine rada?

- Kada čovjek krene na tako dug put, povremeno zaboravi razloge za to. No, sada kada sam film odgledao mislim da je imalo smisla krenuti na taj put. Izjavili ste da ste napravili film o trenutku zatišja pred kataklizmu do koje je došlo početkom devedesetih. Možete li to pojasniti?

- Volim praviti paralelu s prirodom. Prije svake prirodne katastrofe nastupa trenutak tišine u kojem sve stane, ali i trenutak o kojem nitko ne želi govoriti. A onda krenu gromovi. Gledajući što se na ovim prostorima dogodilo unazad dvadesetak godina, moram reći da su me uvijek više zanimali izvori, ono od čega je sve počelo, a ne posljedice. Jer, kada se gruda jednom zakotrlja, vrlo je lako od nje napraviti lavinu. Mene je, dakle, kao i u slučaju filma „Samo jednom se ljubi“, zanimalo gdje je i kada sve krenulo, što se to u konkretnim sudbinama i životu ljudi dogodilo da su bili spremni u nešto takvo krenuti, kako su se u nekoliko mjeseci mogli pretvoriti u vojnike, izbjeglice, žrtve, kriminalce i kako je do rata moglo doći tako brzo i tako lako. Bavite se sudbinom petorice ljudi iz jedne karaule na jugoslavensko-albanskoj granici.

- Da. Pratimo intimnu priču te petorice ljudi koja nema veze sa Jugoslavijom. Ti ljudi žive u jednom prostoru, u jednom vremenu, slušaju jednu vrstu muzike, čitaju i slušaju vijesti i jednostavno ih to vrijeme polako priprema na nevrijeme koje dolazi. No, film je zabavno štivo, rađen je na bazi knjige Ante Tomića „Ništa nas ne smije iznenaditi“, koja je prije svega komedija. A da bi čovjek nekoga privolio da dublje kopa, mora ga najprije privoljeti da uđe u rudnik. Dakle, film ima nekoliko slojeva i zavisi od čovjeka koji ga gleda dokle će, do kojeg sloja jame, ući. Uspeli ste napraviti prvu filmsku koprodukciju između svih zemalja bivše Jugoslavije nakon njenog raspada.

- Nije to bila namjera. Nitko nije sjeo i rekao: hajdemo napraviti prvi regionalni projekt. Pragma je ono što čovjeka tjera da postupi tako. Nema finskog ili danskog filma koji nije napravljen u koprodukciji s još nekim zemljama - Švedskom, Norveškom itd. Evropski film danas nastaje u koprodukciji pet-šest zemalja. A i zbog sudbine projekta vrlo je važno da u njemu sudjeluje više zemalja. Filmovi se ne rade za mamu, tatu i svoje selo. Kako je krenula ta široka saradnja?

- Krenulo je tako da smo najprije dobili podršku u Makedoniji i Sloveniji, pa u Bosni i Hrvatskoj. I u Srbiji smo prošli na natječaju, ali je to izazvalo otpore i aferu za koju nismo znali kako će završiti. No, sve se na kraju završilo dobro. Producent iz Srbije iskazao se vrlo hrabrim, na čemu sam mu beskrajno zahvalan. Kako ste pronašli teren za snimanje?

- Roman se događa na Ohridskom jezeru, ali je nezgoda bila u tome što pisac nikada nije bio tamo, već je o karaulama pisao po pričama koje je čuo. A i ja nisam bio na Ohridu, iako sam puno puta bio u Makedoniji. I tako smo nas dvojica otišli tamo, lutali okolo s makedonskim producentom Vladimirom Anastasovim, vidjeli karaule o kojima je Ante pisao i na kraju na Galičici iznad Ohrida pronašli onu koja odgovara filmu, sa koje se vide Albanija, Grčka i Makedonija. Drugi dio smo snimili u Bitoli. U ekipi ste imali ljude iz više zemalja?

- Imao sam sjajnu ekipu. Raša Andrić i Zoran Andrić možda su najbolji pomoćnici s ovih prostora koje sam imao. U ekipi su bili zaista najbolji scenci iz Slovenije, najbolji električari iz Makedonije…Čitava je ekipa bila sastavljena od onih ljudi za koje smo mislili da su najbolji na ovim prostorima. I svi su za relativno male novce došli da bi sudjelovali u tom i takvom projektu. Jeste li zadovoljni glumcima?

- Jesam, i to jako. Tražio sam ih pažljivo i izabrao između 500-600. Bilo je važno da budu što bliži našim likovima, da Splićanin bude Splićanin, čovjek iz Travnika – čovjek iz Travnika itd. Na taj smo ih način „slagali“. Zašto niste ostvarili najavljenu saradnju s Goranom Bregovićem?

- Zato što nismo pronašli odgovarajući ton, onaj za koji sam mislio da bi trebao biti. Muziku je tako radio Sanja Ilić i mislim da je napravio krasan posao.