Posle transplantacije jetre Lidija (33) živi nov život: "Nadam se da je našla mir"

Lidija Stojanović iz Beograda ima 33 godine i, zahvaljujući humanim ljudima i stručnom transplantacionom timu Urgentnog centra Srbije, pre četiri godine dobila je šansu za novi život.

Petak, 11.02.2022.

11:35

Izvor: M.Miæanoviæ

Posle transplantacije jetre Lidija (33) živi nov život:
Foto: Privatna arhiva

Podeli:

"Moja priča počinje davne 2000. godine. Prvi simptomi koje sam osetila bili su jak bol u zglobovima i mišićima i to je bio početak moje borbe. Otišla sam kod lekara, gde su mi odradili analize krvi i videli da je povišen bilirubin. Zapravo sam imala dosta sreće jer mnogi nemaju nikakve simptome dok bolest ne bude već u poodmakloj fazi. Meni su bolest otkrili u ranom stadijumu i dobila sam konačnu dijagnozu - autoimuni hepatitis, upala jetre nepoznatog uzroka. Kao 11-godišnjakinja u tom trenutku verovala da ću se uz dobijenu terapiju izlečiti i da će sve biti okej vrlo brzo. Međutim, nakon postavljanja dijagnoze, shvatila sam da je stvar malo ozbiljnija jer mi je sve mi je bilo zabranjeno, većina hrane koju sam volela u tom trenutku, slatkiši i bilo kakva fizička aktivnost. Sve to mi je kao detetu u tom momentu jako teško palo, ali sam se striktno pridržavala svih preporuka lekara. U godinama koje su usledile, uglavnom je sve bilo u redu, redovne kontrole, dijetalna ishrana, i zaista je delovalo da se ta bolest drži pod kontrolom", ispričala je Lidija za Superženu.

Do naglog pogoršanja stanja došlo je 2012. godine.

"Povraćala sam krv i tada su mi prvi put predočili da je situacija jako ozbiljna i predložili transplantaciju kao rešenje. Bila sam jako uplašena, kako zbog same operacije, tako i zbog činjenice da se tada transplantacija nije radila u Srbiji", nastavila je.

I onda, po Lidijinim rečima "počeo je pakao":

"Borba sa vremenom. Nakon bezbroj neuspelih pokušaja po raznim klinikama u Nemačkoj i Francuskoj, nekako sam došla do Italije, klinike u Palermu koja je jedina od svih klinika u Evropi bila voljna da me primi i ja sam zaista verovala da je to bio sudbonosni odlazak obzirom da mi je Italija oduvek bila omiljena zemlja. 2012. sam otišla u Italiju, obavljeni su svi pregledi kako bi me stavili na listu čekanja. Ja sam bila presrećna jer je napokon sve išlo kako treba. Ali, kako to obično biva, život je imao drugačije planove. Nakon jedne rutinske intervencije u Italiji, ja sam dobila sepsu. Bila sam u komi 5 dana sa gotovo nikakvom šansom za oporavak. Lekari su mojoj porodici rekli da su dali sve od sebe i da je prosto moje stanje bilo preteško", pisetila se.

Lekari su pripremali porodicu i za najgore

*ALT

"Rekli su mojoj porodici da se spremi na najgore, da su oni učinili sve što je bilo u njihovoj moći i da je sada sve na "onom gore". Znali su sve o mom zdravstvenom stanju, ali nisu poznavali mene. Uprkos verovanju da se neću izvući, pobedila sam i svoje šanse i komu. Doktori su rekli da me je spasio samo Bog, a ja kažem da je to volja za životom i želja da opet vidim svoju porodicu. Probudila sam se i usledili su meseci oporavka, ja sam učila opet da hodam i da živim sa svim posledicama tih operacija", rekla nam je.

Naredne četiri godine za Lidiju su bile pravi izazov, jer je bila na listi čekanja.

"Živela sam tamo skoro dve godine, odvojena od svoje porodice, čekajući telefonski poziv. Nisam ga nikad dobila. To su momenti koji su ubedljivo najteži svakom pacijentu koji čeka transplantaciju. Samo čekanje. Čekanje na nešto što možda nikad neće doći, a od čega vam zavisi život. Svaki put kada zazvoni telefon, vi osetite istovremeno i uzbuđenje i strah. Kao da ste deo nekog strašnog eksperimenta i jako je teško nositi se sa tim. Ja sam imala puno sreće i snagu sam pronalazila u svojoj porodici i svojim prijateljima koji su bili neverovatna podrška tokom celog tog procesa", objasnila je.

U međuvremenu, transplantacija počinje uspešno da se izvodi u Beogradu, tako da je Lidija, nakon 4 godine čekanja u Italiji, odlučila da se ipak operiše kod kuće.

"Stavljena sam na listu čekanja u maju 2017. godine, a već do decembra iste godine pozivana sam dva puta. Procedura je takva, da, kada se pojavi organ, na potencijalnu operaciju se pozivaju dva ili više pacijenata, kojima se odrade svi potrebni pregledi i pripreme i na licu mesta se odlučuje ko odlazi u salu. Odlazi onaj koji je u tom trenutku najugroženiji. Prvi put kada su me pozvali, birali su između nas dve devojke. Taj osećaj ni danas ne mogu da opišem. Strah, uzbuđenje,sreća, milion različitih osećanja. Verovala sam da imam dobre šanse u tom trenutku, ali kada sam videla devojku koji su pozvali sa mnom, znala sam da taj poziv ipak nije bio moj. U tim trenucima, vi ste najbolji prijatelji i najveći suparnici. Kada su mi rekli da je ona izabrana za operaciju, zaista sam bila srećna. Delom što sam iz sveg srca želela da bude dobro, a delom što ja nisam bila spremna za to u tom trenutku. Danas znam da me je taj prvi poziv zapravo spremio na onaj pravi koji je stigao na Bogojavljenje, 19. januara 2018.godine. Između nas dvoje pozvanih, ja sam odabrana za operaciju", prisetila se.

Volja za životom je oduvek bila jača od svakog straha

*ALT

"Operisana sam 19. januara u Urgentnom Centru. Operacija je bila jako teška, trajala je 9 sati, ali moj tim i ja te večeri nismo bili spremni na poraz. Moj tim su te noći činili prof. Branislav Kocman, dr Nataša Petrović, dr Bane Olujić, prof. Djordje Ćulafić, prof Tamara Milovanović, dr Miloš Štulić i sve njih danas smatram svojom porodicom", rekla je.

Sledećeg dana Lidija se probudila sa novom jetrom i shvatila je koliko je bila loše pre operacije:

"Koža mi je bila druge boje, sva nagomilana tečnost iz mog organizma je nestala, i prosto sam se osećala zdravo. 10 dana nakon operacije sam puštena kući", istakla je.

Ona nikada nisam saznala ime svog donora, ali zna da je ona bila jedna mlada devojka i da je imala vrlo razvijenu svest o značaju i humanosti doniranja organa:

"Njeni roditelji su te noći izgubili svoje dete i rekli DA meni i mom životu. Spasili su drugo dete i drugu porodicu koja će im na tom DA biti zahvalna do kraja života. Porodica koja tu kratku reč čeka godinama. Tako običnu, a toliko bitnu", kaže.

Lidija nam je emotivno opisala da pomisli na davateljku jetre svaki dan.

"Nadam se da je negde gore na ivici univerzuma našla svoj mir. Volela bih da sam imala priliku da je upoznam, i da joj kažem da pravi heroji ne nose plašt. Da su pravi heroji oni koji nesebično pomažu drugima. Oni koji život daju bez mogućnosti da vrate svoj. Za mene je ona pravi heroj. Za mene su heroji njeni roditelji i volela bih da mogu da im dam do znanja da danas živim jedan divan život i da ona, na neki način, živi kroz mene."

Ova hrabra žena je poručila svim ljudima koji su na listi čekanja da ne gube nadu, da budu pozitivni i optimistični.

"Znam da je teško živeti u konstantnom čekanju, ali verujte da će taj poziv doći. Mora da dođe. I kada bude došao, samo hrabro zakoračite u novi život. I slavite svaki dan. Slavite što imate priliku da živite taj novi život. To je trenutno privilegija koju želimo da pretvorimo u svakodnevnicu", rekla je.

Istakla je da nije lako pričati i iznova se podsećati najtežih trenutaka u životu, ali to radimo u nadi da se podigne svest o tome koliko je doniranje organa zapravo jedan human čin.

"Ne spašava se samo pojedinac, već čitave porodice. Trudimo se da objasnimo ljudima da ne postoji trgovina organima, da je transplantacija jedan process u koji je uključeno preko 50 lekara i da je sve potpuno transparentno. Takođe, mnogi ljudi misle da je Srpska Pravoslavna crkva protiv doniranja organa, što takođe nije istina, naprotiv, crkva često apeluje na vernike da budu donori. Isto tako, kao jedna od najvećih zabluda, često se priča kako se organi uzimaju od ljudi koji su u komi, pa ljudi misle da se njima ne daje šansa da se iz kome probude. Organi se ne uzimaju od ljudi koji su u komi, već od ljudi koji su klinički mrtvi I koje u životu održavaju samo aparati. Sve ovo su predrasude koje želimo da razbijemo i da ljudima približimo koliko je važnoi i pre svega humano da budu donori. Srbija je po broju transplantacija i broju donora na začelju u regionu i Evropi, ali ako posle naših priča bar jedna osoba odlući da donira svoje organe, mi ćemo biti srećni. To je naš zajednički doprinos", rekla je.

Ovo je arhivirana verzija originalne stranice. Izvinjavamo se ukoliko, usled tehničkih ograničenja, stranica i njen sadržaj ne odgovaraju originalnoj verziji.